1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Preživjeli iz Sobibora

Filip Bjalovic je obećao: sve dok on bude živ, živjeće i sjećanje na žrtve Sobibora. Sedamdeset godina nakon pobune u nacističkom logoru smrti (14. oktobra 1943), Bjalovic se bori za podizanje spomenika žrtvama.

default

Spomenik u Sobiboru

Filip Bjalovic je nizak čovjek, pun energije, sa šeširom i ispoliranim cipelama. Doživio je grozote, ali odbija da se osjeća kao žrtva. On se osjeća kao pobjednik, kaže on govoreći o „nacistima i o smrti koju su planirali“. Njegovo petoro djece i 12 unuka su „odgovor na to šta su htjeli da mi učine nacisti“, kaže Bjalovic. Preživio je holokaust. I on se borio protiv nacista: zajedno s drugim zatvorenicima u koncentracionom logoru Sobibor u Poljskoj. Neposredno prije 70. godišnjice pobune u Sobiboru, svjedok vremena koji danas živi u Njujorku, došao je u Evropu, kako bi uradio ono što je obećao: da sve dok živi održi živim i sjećanje na žrtve Sobibora.

Misija u Berlinu

U Bundestagu se susreo sa poslanicom Ljevice Petrom Pau i predao joj pismo za predsjednika parlamenta Norberta Lamerta. U njemu Bjalovic apeluje na njemački Bundestag da učestvuje u podizanju novog spomenika u bivšem koncentracionom logoru Sobibor. Do 2011. podizanje spomenika podržavali su poljski istoričari i privatne inicijative, ali je zbog nedostatka novca izgradnja prekinuta. Poljska sada planira novi, dostojniji spomenik za žrtve Sobibora. Projekat će koštati tri miliona evra. Holandija, Slovačka, Izrael i Poljska podržaće projekat sa dva miliona evra. Njemačka neće učestvovati u projektu. Filipa Bjalovica to ne uzbuđuje: „Berlin razumije koliko je to važno“, kaže on i pozira fotografu ispred plenarne sale sa njemačkim orlom u pozadini.

Philip Bialowitz Überlebender Sobibor

Preživjeli Sobibora Filip Bjalovic

On se tokom svojih putovanja radije sreće sa mladima, nego sa političarima. Zato je i posjetio i berlinsku Evropsku školu „Robert Junk“. Pred stotinjak mladih govori o vremenu koje je proveo u logoru Sobibor. Tada je imao isti broj godina kao i njegova publika danas. Godine 1942, nacionalsocijalisti su u istočnopoljskom Sobiboru podigli jedan od tri logora smrti u tzv. „akciji Rajnhart“, s ciljem da unište Jevreje u istočnoj i južnoj Poljskoj. Do oktobra 1943. samo u Sobiboru je ubijeno najmanje 250.000 ljudi. To su činjenice. Ali nešto sasvim drugo je sresti jednog od preživjelih.

Njegove riječi nemaju prizvuk optužbe. On se trudi da njegove doživljaje učini emocionalno pristupačnim za učenike i obećava da će, ako postave dobra pitanja, na kraju za njih otpjevati pjesmu iz njegove mladosti – na njemačkom, poljskom ili jidišu. To je dobro primljeno i učenici već pitaju kako mu je tačno pošlo za rukom da umakne smrti. Na kraju zaista pjeva na poljskom, potom na jidišu. Mlada publika tapše i primjećuje da je riječ o dragocjenom trenutku.

Put u logor smrti

Bjalovic potiče iz bivšeg Štetl Izbica (Schtetl Izbica) u istočnoj Poljskoj. Nacisti su tokom rata to malo jevrejsko mjesto pretvorili u mjesto za dovođenje Jevreja iz čitave Evrope. Njegova majka je ubijena, a braća i sestre deportovani. On i njegov brat iskoristili su posljednju priliku da prežive: „Saznali smo da Nijemci traže nekoliko muškaraca sa različitim profesijama. Prijavili smo se – ja kao pomoćnik, moj brat kao apotekar.“

Philip Bialowitz ACHTUNG SCHLECHTE QUALITÄT

Slika Filipa Bjalovica iz mladih dana

Ništa ne sluteći dospjeli su u logor smrti Sobibor. Umjesto da kao većina direktno budu poslati u gasne komore, bili su primorani da pomažu kod te mašinerije za ubijanje: novopridošlicama su prali kosu, sortirali odjeću i kofere. Kada bi pronašli vrijedne stvari, morali su da ih prijave njemačkim oficirima. „Brzo smo shvatili da taj posao niko ne radi duže od šest mjeseci i da potom završavaju u gasnoj komori“, kaže Bjalovic. Ali tada su čuli da manja grupa muškaraca u Sobiboru planira bjekstvo. „Mislili smo da je bolje da umremo od metka, nego da budemo ugušeni.“

Nemoguća misija

Leon Feldhendler, sin poznatog rabina, stao je na čelo pobune. „Naš najveći problem bilo je to što nismo imali iskustva u borbi. Nisam umio ni oružje da držim“, kaže Bjalovic. Ali baš u to vrijeme Gestapo je u logor doveo grupu od 80 jevrejskih ratnih zatvorenika iz Sovjetskog Saveza. Ti muškarci su znali da se bore. „Leon Feldheldner razgovaro je sa jednim pukovnikom i posle nekoliko nedjelja nastao je plan“.

Bio je 14. oktobar 1943. Ponovo je velika grupa ljudi odvođena u gasne komore. Potom je njihov prtljag morao da se prekontroliše. Tada 15-godišnji Filip Bjalovic trebalo je da, kao osoba za vezu, njemačkim oficirima redom prijavljuje da su primijećene vrijedne stvari. Jednog po jednog, pozivao je k sebi 12 nacista najvišeg ranga u Sobiboru. U zasjedu. Pobunjenici su ih ubili.

U bjekstvu

Leon Feldhendler se ubrzo poslije toga penje na sto i govori: „Braćo, kucnuo je naš čas. Šanse su male, ali ko preživi neka svuda priča šta se ovde desilo“ – prisjeća se Filip Bjalovic trenutka uoči masovnog bjekstva. Ubrzo nakon toga 600 ljudi pojurilo je iz logora. Njih oko 200 je preživjelo. „To je bilo više nego što smo očekivali“, kaže Bjalovic. Većina je umrla od metka ili od mina koje su nacisti postavili na poljima oko Sobibora.

Philip Bialowitz Überlebender Sobibor

Bjalovic drži predavanje učenicima o strahotama koje je doživio

Braća Bjalovic imala su sreću. Preživjeli su bjekstvo i pronašli skrovište u poljskoj porodici seljaka. „Uvijek ću biti zahvalan tim ljudima, bez njih više ne bih bio živ“, kaže Filip Bjalovic. Porodica Mazurek je tada sakrila više jevrejskih mladića od nacista, ali i od poljskih partizanskih jedinica koje često ne da nisu pomagale Jevrejima u bjekstvu, već su ih čak i oni ubijali. Bjalovic je tada računao na najgore, jer i sinovi seljačke porodice su se angažovali u poljskom podzemlju. Ali oni su ćutali. „Za mene su ti ljudi pravi heroji, jer da se otkrilo da me skrivaju, platili bi životom", kaže Bjalovic objašnjavajući zašto već decenijama posjećuje potomke porodice u Poljskoj.

„To će Nemačka sigurno razumeti“

Kada je Crvena armija oslobodila Poljsku, Filip Bjalovic i njegov stariji brat nisu samo napustili skrovište, već i domovinu. Otišli su u Berlin, a odatle u SAD. Obećanje koje je Filip Bjalovic dao u Sobiboru, prati ga već 70 godina. On je svjedočio u procesima protiv bivših nacističkih zločinaca, napisao je knjigu o Sobiboru i pomagao u formiranju mreže preživjelih.

Od kada je prije 20 godina u penziji i ima više vremena, Filip Bjalovic putuje po nekoliko mjeseci godišnje. Njegova misija je da održi živim sjećanje sve dok je on živ: „Potom će taj zadatak preuzeti spomenik“, kaže on i dok gleda u kopiju svog pisma Bundestagu dodaje: „To će Nemačka sigurno razumeti“.

Autorke: Rozalija Romanijec / Ivana Ivanović

Odgovorna urednica: Zorica Ilić