1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Praznici daleko od svojih domova

Čak i 11 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini djeluje na desetine kolektivnih prihvatnih centara za izbjeglice i raseljene osobe, koje se iz različitih razloga ne mogu vratiti u svoje prijeratne domove širom države. U takvim centrima u skromnim uvjetima zajedno žive i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Tamo uglavnom niko ne radi i nemaju nikakva primanja.

I pored lošeg materijalnog stanja korisnici prihvatnih kolektivnih centara u BiH svoje praznike žele obilježiti dostojanstveno

I pored lošeg materijalnog stanja korisnici prihvatnih kolektivnih centara u BiH svoje praznike žele obilježiti dostojanstveno

U hrasničkom kolektivnom prihvatnom centru za izbjeglice i raseljene stanuje oko 90 ljudi iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Pored izbjeglih i raseljenih osoba tu žive i socijalno ugroženi iz Kantona Sarajevo. Tu zajedno obitavaju pripadnici više religija. Meho Alić je iz Kalinovika…

«Međuljudski odnosi su prilično dobri. Nema nikakvih problema ovdje. Stanovi su uslovni. Ima grijanje, ima struja, ima voda, ima sve. E jedini problem ovdje individualno je nezaposlenost, odnosno izostanak primanja. Ja trenutno nemam nikakva primanja. Nisam zaposlen, ni ja, ni supruga. Jest da je prostor malo skučen, ali šta je tu je. Ne može bolje. Da može bolje svi bi voljeli.»

Zelka Šabanović je iz Žepe. Povratak u rodno mjesto najveća joj je novogodišnja želja.

«Željela bih da se vratim. Da mi se kuća napravi vratila bih se sigurno, pošto sam i sama. Nemam nikoga. Ovdje sam u kolektivnom smještaju četiri godine. Pa, eto, nije nam ni loše. Imam jednu staru nanu iz Višegrada. Sa njom sam u jednoj prostoriji i, eto, mi se slažemo fino.»

A u centru je svoje utočište našlo i nekoliko uspješnih studenata.

«Zovem se Danijal Dizdarević. Prva sam godina Elektrotehničkog fakulteta. Imam 19 godina. Rodom iz Banje Luke. U centru sam od 2004. godine, od septembra. Znači, dvije godine pune.»

«Zovem se Munir Sinanović. Iz Bratunca sam. Imam 20 godina. Student sam Fakulteta kriminalističkih nauka. Ovdje u kolektivnom centru sam negdje tri i po godine. Nije mi obnovljena kuća. Onda, ima još tu više razloga. Ima i straha, a i finansijska situacija tamo nije nešto posebna.»

Snimajući ovu reportažu Srbi i Hrvati, korisnici usluga centra, već su bili u prazničnoj posjeti svojima. Meho Alić, sa početka priče, naglašava da se ovdje sa puno pažnje pristupa svim običajima.

«Nastojimo očuvati tradiciju, svako na svoj način koliko može. Niko nema nešto ekstra posebno, ali tu smo da i čestitamo jedni drugima i da se posjetimo za te praznike i proslavimo zajedno koliko možemo.»

Životni uvjeti u centru jesu skromni, ali to nije razlog da se praznici ne obilježe kako im priliči, kaže Zelka Šabanović.

«Ja napravim uvijek kolač. Napravim halvu. To je naš običaj da kuća zamiriše uoči Bajrama. Radim sve kao što sam radila i kod svoje kuće. Posjećujemo jedni druge ovdje u centru, ali i nas posjećuje rodbina.»