1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Pravo ili pravda?

Sada je i jedan Srbin oslobođen u Hagu! Ta presuda se uklapa u čitav niz sličnih odluka: Ramuš Haradinaj, Ante Gotovina, Mladen Markač. Samo što varira porijeklo bivših optuženika i žrtava.

Gen. Momcilo Perisic, the former chief of staff of the Yugoslav national army, right, talks to his lawyer prior to his appeal judgment in the court room of the Yugoslav war crimes tribunal in The Hague, Netherlands, Thursday Feb. 28, 2013. Prosecutors accused Perisic of providing crucial military aid to rebel Serb forces responsible for the atrocities including the Srebrenica massacre and siege of Sarajevo. Perisic's 2011 conviction and 27-year sentence marked the first time the U.N. court had found a civilian or military officer from Serbia guilty of war crimes in Bosnia. (AP Photo/Koen van Weel, Pool)

Gericht Momcilo Perisic

Jasno je, da pravosnažne presude ne bi trebalo dovoditi u pitanje, jer je alternativa – bezakonje. Međutim, svako ko zdravorazumski rasuđuje postavlja pitanje: Zašto su prvostepene presude bile do te mjere drugačije? Možda se drugostepene presude mogu doživjeti kao politička korektura pravne strogosti? Dozvoljeno je i pitanje zašto „Vojnici od zanata“ u posljednje vrijeme tako lako bivaju oslobođeni? Da li Haški tribunal naprosto nije dorastao zadatku? Ili čak nije nezavisan od političkih interesa?

U bivšoj Jugoslaviji su omiljene razne teorije zavjere. Na primjer, Hrvatska ne bi na ljeto mogla u Evropsku uniju da su njeni generali osuđeni za masovna protjerivanja i ubistva civila u „Oluji“, koju su uz to logistički pripremali i američki savjetnici. Ili – Ramuš Haradinaj koji je za vrijeme bombardovanja Srbije bio saveznik Sjevernoatlantske vojne alijanse, pa Zapad ne može da ga osudi, a da sam sebe ne dovede u pitanje.

A Perišić? Pa jasno, Beograd je ljut zbog oslobađajućih presuda u slučajevima kada su stradali Srbi, pa mu se oslobađanjem Perišića pruža ruka, uoči presudnih pregovora sa Prištinom. Osim toga, Srbija je stavila Haški tribunal na dnevni red u Ujedinjenim nacijama. Sada će Beogradu biti teško da Tribunal predstavi kao antisrpsku instituciju.

Dragoslav Dedovic

Dragoslav Dedović

Sve ove teze su zavodljive, ali u njihovom jezgru nisu dokazane činjenice već nagađanja.

Možda ćemo bolje razumjeti problem Haškog tribunala ako se zapitamo - kako izgledaju činjenice iz perspektive žrtve?

Gospoda koja su puštena na slobodu imala su za vrijeme devedesetih različite vojne nadležnosti. Kao vojnici sa činovima bili su uključeni u operacije na različitim ratištima. Međutim, postoje i sličnosti. U sjenci njihovog vojevanja ubijani su civili, ali Tribunal nije bio u stanju da dokaže njihovu odgovornost za nesumnjivo počinjene zločine. Osim toga, sva trojica su u svom narodu pravedni borci ili heroji, a u narodima iz kojih potiču žrtve vide ih kao - zločince.

Hag nema odgovore na ove dileme, ni pravno ni moralno. Nacionalisti sa prostora bivše Jugoslavije i dalje će zdušno odbijati svaku ideju međunarodnog krivičnog gonjenja sopstvenih sunarodnika. A domaći sudovi će i dalje nerado organizovati suđenja u kojima su optuženi „domaći heroji“ a žrtve „ratni neprijatelji“. Porodice ubijenih i protjeranih osjećaće sve više da su ih svi ostavili na cjedilu. U njihovim očima se u Haškom tribunalu sve više povećava jaz između prava i pravde.

To je opasan razvoj događaja. U posljeratnim generacijama koje su odrasle sa mitom o domaćim herojima i tuđim zločincima iz devedesetih, sve je više onih za koje je nacionalizam prirodno stanje duha i koji razmišljaju ovako: Ako nema pravde, neće biti ni pomirenja, ni mira.

Autor: Dragoslav Dedović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić