1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Pravila nane Smiljane

U izbornom zakonu Nezavisne Suverene postoji jedna do neba vapijuća nepravda: osoba s nepunih osamnaest godina nema pravo glasa, a osoba s punih osamdeset i osam ima.

default

Osoba s nepunih osamnaest može na tri jezika (ne misli se na bosanski, srpski i hrvatski) pisati briljatne eseje o genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu, postavljati pitanja o Gvantanamu, znati imena svih evropskih premijera, kao volonterka hrabriti djecu na onkologiji, ukratko: pokazivati pamet, svijest i zrelost, glasački listić neće dobiti. A nana Smiljana (svaka sličnost sa stvarnom osobom je slučajna!) može biti slijepa i gluha (što je donekle razlog da smo prije četiri godine izabrali ovakvu budućnost), lagahna ko perce (što je prednost, jer se može lako dopremiti na biralište) i nepismena (što nije smetnja, jer ni oni za koje glasa nisu u tome vještiji), ukratko: može biti razborita koliko i filadendron, glasačko pravo neće joj se uskratiti.

To je, dakle, tačka po kojoj se demokratija može optužiti za zločin protiv pameti: pravilom "jedan čovjek jedan glas" lažno se predstavlja demokratija kao najbolji oblik vladavine naroda. Prvo, nejasno je zašto šesnaestogodišnjak nije čovjek, i nejasno je zašto filadendron jeste. Drugo, glasova očito ima manje nego ljudi, u konačnom računu jedva tri ili četiri onih koji se poklapaju s predizbornim sloganima dva para stranaka. Tako da se na ovdašnjim izborima zapravo nema šta birati; birati između sve ili ništa, na život ili smrt, nije izvorna ideja demokratije. Birati između straha da se prošlost ne ponovi i nade u budućnost retardiranu na izborne slogane isto je kao birati između izmeta i govneta. Više će sreće šesnaestogodišnjak vidjeti u kladionici nego na biralištu, veće su mu šanse na bingu nego na izborima.

U tom smislu trebalo bi starosnu dob kao uslov za pravo glasa zamijeniti testom. Test bi se sastojao od nekog električnog mjerača stresa (valjda takvo nešto postoji, ono: stave ti neki pipak kao za ekg na zglavak) i slike psa u tramvaju.

Hund in der Straßenbahn von Sarajevo

Pa kome se puls ubrza kao da će srce iskočiti od sablasti, njemu dati lijek a ne dati mu da glasa. Jer onaj ko u slici psa (zlatnog retrivera, istina, ali mogao bi to biti i bilo koji nezlatni avlijaner) sasvim pristojno zavaljenog u tapacirano sjedište sarajevskog tramvaja na liniji Ilidža - Baščaršija vidi opasnost za javni red i mir, taj ne bi smio odlučivati ni o redu ni o miru. Jer, u njemu spava i čeka priliku da proklija klica nacističke opsjednusti čistoćom. Od histerije zbog blatnjavih psećih dlaka do zaziranja od musave romske djece nije put dug. Strah od prljavštine lako preraste u etničku higijenu.

Užasnuće se zbog drskosti jednog psa svako onaj ko se nikad nije užasnuo nad ustavom zemlje u kojoj glasa, a u kome, prevedeno na nacistički, piše: Jevrejima i Ciganima zabranjeno. I zato takvog, kome pipak na zglavku zapipiče, treba otjerati sa birališta u magareću klupu.

Zajedno sa autorima školskih programa koji gimnazijalce pretvaraju u nane Smiljane.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić