Pravda za Srebrenicu još nije stigla

«U danima bjesomučnog ubijanja Munira Subašić izgubila je 22 člana familije. Devet godina nakon što je srpska vojska i paravojska poubijala 8000 Srebreničana, ona je morala identificirati svoga ubijenog muža i sahraniti ga. Njen, tada 20-godišnji sin Nermin, ni do danas nije pronadjen. Preživjeli bi do danas nisu preradili gorke julske dane i sate te 1995-te godine. Munira se nalazila 12 jula nalazila u jednom izbjegličkom logoru, kada je medju ljude upala grupa Srba i počela da odvodi djevojčice i mlade žene, koje su poslije silovane. Medju njima je bila i jedna žena sa bebom, koja nije prestajala da plače. Četnik je prišao majci, oduzeo joj bebu, kojoj je nožem prerezao grkljan, a potom se smijao. Skoro 12 godina nakon zločina u Srebrenici, svjedočenja bosanskih žena dobijaju ekplozivnu snagu.»

piše njemački politički magazin «Der Spiegel» i nastavlja:

«Munira Subašić je izvjestila da su i holandski vojnici bili svjedoci užasnih zločina. Tokom silovanja jedne Bosanke, u blizini je stajao jedan holandski vojnik, gledao šta s njom rade i slušao muziku na «walkmanu». Ni ubistvo bebe nije prošlo bez drugog holandskog vojnika, koji, mada je sve vidio, nije reagirao. Ove sedmice će u Hagu, ovakvi izvještaji, izazvati novi talas zaprepaštenja i dobiti novu dimenziju. Oni su sastavni dio optužnice, napisane na 228 strana, koja će danas biti predana holandskom Zemaljskom sudu u den Hagu. Iako su ubilački planovi Karadžićevih i Mladićevih Srba bili poznati, niti holandska vlada niti Ujedinjeni Narodi nisu uradili ništa, kako bi spasili civilno stanovništo Srebrenice, tada zaštićene UN-ove zone. Stoga advokati za najveći zločin u Evropi nakon 2. svjetskog rata traže najprije 25.000 eura odštete za svakog ubijenog Srebreničanina, dok bi se konačna suma tek trebala odrediti. Sudije će postaviti načelno pitanje, mogu li Ujedinjene nacije biti pozvane na odgovornost zbog ponašanja plavih šljemova, koji se su nalazili pod njenim mandatom. To je prvi put da UN mora odgovarati pred sudom, jer vojnici pod njenom zastavom nisu mogli ili htjeli zaštiti gradjane enklave, pod čijom su zaštitom bili»

piše u podužem tekstu njemački politički magazin «Der Spiegel» i nastavlja:

«Advokati Axel Hagedorn i Marco Gerritsen iz amsterdamske advokatske kancelarije Van Diepen Van der Kroef godinama su sastavljali optužnicu. Oni su dobili sliku holandskog bataljona, koji je bio nekompetentan, nezainteresiran i zabrinut samo za zdravlje sopstvenih vojnika. I sama obuka pred odlazak u Srebrenicu bila je krajnje neprofesionalna, dok je lako naoružanje holanskih vojnika bilo potpuno strano svakoj logici. Francuski general Bernard Janvier, koji je UN-ovim trupama u Bosni upravljao iz Zagreba je pred jednom Istražnom komisijom rekao: «Da je 400 francuskih vojnika bilo u Srebrenici , to ne bi bilo kao sa Holandjanima, mi bismo se ozbiljno borili». No, kada je 8. jula napadnut komandni punkt holandskog bataljona, Holandjani su zatražili od UN-a i svakako Janviera zračne napade na srpske položaje. Poslije su rekli da UN-ova komanda u Sarajevu nije željela staviti na raspolaganje avione. To medjutim nije tačno. Šef štaba, general Cees Nicolai odbio je holandskim vojnicima dati zračnu podršku, jer je takvo naredjenje stiglo iz Den Haga. Tadašnji holandski ministar odbrane Joris Vorhoove telefonski je intervenirao i osujetio zračne napade. Nizozemci su, smatra holandski advokat Gerritsen, od početka imali samo jedan cilj, da svoje vojnike žive i zdrave vrate kući. Stoga je Srbima i uspjelo da zauzmu Srebrenicu i počine zločin. Jedna od podnositeljki tužbe Ramiza Gurdić bila je svjedok užasne scene. Majka je na koljenu držala desetogodišnjeg sina. Dječak je sjedio na krilu majke, da bi ga potpuno izmasakrirali. Njegova glavica bila je isječena na dijelove, dok je trup ostao u krilu majke.»

zaključuje njemački politički magazin «Der Spiegel».