1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Pravda je pravo čovjeka

U svijetu se danas (10.12.) obilježava Međunarodni dan ljudskih prava, koji je ove godine posvećen borbi protiv diskriminacije. Da li će u budućnosti poći za rukom da se ljudima obezbijedi časniji i bolji život?

default

To će biti i glavno pitanje na koje će odgovore pokušati naći učesnici samita o klimi u Kopenhagenu. Ukoliko je suditi na osnovu statističkih podataka, onda danas u svijetu ima više ljudi koji dnevno imaju dovoljno hrane, posao, kao i zdravstvenu zaštitu, nego prije 43 godine. U nekim regionima svijeta i u nekim zemljama su u proteklim godinama napravljeni ogromni napreci u provođeninju socijalnih programa. Međutim, uprkos tim naprecima, danas u svijetu u poređenju sa 1966. godinom, živi daleko veći broj ljudi, koji su po definiciji UN-a siromašni, koji gladuju i koji ne mogu ostvariti svoja socijalna, ekonomska i kulturna prava.

Da li u svijetu vlada pravednost nije samo pitanje objektivnih brojki već i subjektivnog zapažanja kao i mogućnosti poređenja. Mnogi koji ne moraju gladovatii i čije su bar socijalne i ekonomske potrebe zadovoljene, smatraju da je način ophođenja prema njima nepravedan. Kao posljedica globalizacije se od kraja hladnog rata dramatično pooštrila i pravednost u preraspodjeli. U skoro svih 192 države članice UN-a se znatno povećala razlika između bogatih i siromašnih. U modernom medijskom svijetu se često više ne može sakriti besramno bogatstvo manjine od siromašnih i marginaliziranih masa.

Opasne iluzije

U većini zemalja, političari, poduzetnici i sindikati se ponašaju tako kao da je više socijalne i ekonomske pravednosti moguće uspostaviti kroz privredni rast. To je višestruko samozavaravanje i opasna iluzija.

S jedne strane zato što privredni rast ne pruža nikakvu garanciju za pravednu raspodjelu rasta bruto socijalnog proizvoda ili za stvaranje radnih mjesta.

S druge strane zato što se privrede neća više razvijati u dosadašnjem obimu, s obzirom na prezasićenje svjetskih tržišta.

I treće, zato što se privredni rast više ne smije zasnivati na krajnjem iskorištavanju resursa i uništavanju okoliša.

Ova kriza koju je bilo moguće spoznati još prije 30 godina se najkasnije sa globalnom krizom zagrijavanja Zemlje više ne može potisnuti.

Cilj se može ostvariti

Konsenzus koji je postignut i koji ima za cilj ograničenje zagrijavanja Zemlje u ovom stoljeću na maksimalno dva stepena celzijusa, je moguće postići ukoliko se bogate industrijske zemlje uskoro konkretno obavežu na „globalnu klimatsku pravdu“. To znači: masimalno dvije tone ispuštanja ugljen-dioksida po glavi stanovnika do 2050 godine. To je ostvarljiv cilj ali samo sa sveobuhvatnom promjenom u energetskoj politici i omogućavanju pravednijeg pristupa i preraspodjele resursa svih vrsta. Kako u nacionalnim, tako i u međunacionalnim okvirima.

Autori: Andreas Zumach / Belma Fazlagić

Odg. urednica: Marina Martinović