Prag - zlatna oaza humanog kapitalizma

Spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i palima za slobodu češke domovine, na trgu Klarov u Pragu, prilično je socijalistički: blijedih boja, sivog postolja i gotovo monumentalnih dimenzija. Ogromna češka zastava u bronzi za nekoliko turista iz Kine vrijedna je ipak mjesta u porodičnom foto-albumu. Nakon Karlovog mosta, uličnih svirača, romantičnih brodica na Vltavi i nekoliko uskih, kamenom popločanih ulica, pred objektivima se pojavljuje Mala Strana. Jedan od najstarijih dijelova grada, renesansne palače i još jedan spomenik – žrtvama komunizma. Negdje između, ispod starih gradskih zidina, nalazi se i Luka Lu, restoran Sarajlije Vese Đorema. U veselim bojama, sa mirisom Mediterana. Bašta u dvorištu zgrade još uvijek se uljepšava, za Vesu Đorema, kaže, najdraži dio posla. Mada za investiciju u poslovni prostor, priznaje, postoje i drugi razlozi.

„Ja sebe ne smatram ni klasičnim ugostiteljem ni klasičnim biznismenom, ja sam nesto izmedju“, objašnjava Đorem. „Prijala mi je sredina u kojoj imam dosta vremena za sebe, da radim kad želim, koliko želim, međutim globalizacijom i ostalim nekim svjetskim trendovima, čovjek je prinudjen da se bori za sami vrh. A ukoliko se ne izbori za sami vrh, u velikoj je opasnosti da padne veoma nisko. Sistem poduzetništva je uradjen tako, da je zaista čovjek u nekom lancu koji ga tjera da više radi nego sto bi želio, da bi uopšte opstao.“

„Sa češkom državom se čovjek može dogovoriti“

Ipak, kapitalizam u Češkoj nije tako grub kao u drugim zapadnoevropskim zemljama, tvrdi Đorem. Lagodniji život ovdje je još uvijek važniji od strogih pravila tržišne ekonomije. Tako je i sam državni vrh, pojašnjava Đorem, u nekoliko navrata odbijao uvođenje tzv. fiskalne kase, kojom bi ministarstvo finansija dobilo detaljan uvid u promet uslužnih djelatnika. Žargonski rečeno, sa češkom državom još uvijek se može dogovoriti: „Mislim da Česi na neki način čuvaju socijalni mir gradjana. Mislim da češki sistem tu ipak ostavlja čovjeku prostora da se snađe, država ga čak i u slučaju nemogućnosti plaćanja poreza i sličnih dadžbina uvijek stimuliše s tim da možete dobiti odložene rokove, prilično bi se moglo reći da je taj sistem još uvijek ljudski, što bi mi rekli, po mjeri čovjeka.“

Teža vremena, međutim, tek dolaze.

„Pa ona su jednim korakom već došla. Mada mislim da Česi svojom mudrošću udaljuju taj momenat i da se stalno mješaju neki oblici nazovimo našeg socijalizma i zapadnog kapitalizma. Ovdje je onako još uvijek ugodno, ali ne bi se moglo reći da bi se čovjek mogao opustiti.“

Tako Veso Đorem, po onoj staroj „ništa nas ne smije iznenaditi“, za svaki slučaj proširuje poslovni prostor, svjestan da će u težim vremenima, ukoliko zaista dođu, opstajati samo veliki. Trenutno je život u Češkoj ipak ugodan, kaže i Zvjezdana Marković, Vesin prijatelj i redovan gost u Luci Lu: „Taj socijalizam, koliko god bio različit u Češkoj i kod nas, odgojio je ne mnogo vrijedne radnike da tako kažem. Po tome je možda bio sličan. Češka je možda na nekoj prekretnici, tako da se govori i o privatizaciji čak i fakultetskih bolnica i tako nekih vitalnih sektora, što govori da će život ovdje biti sve tvrđi i tvrđi, sve teži i teži. Ali, sigurno da za nas koji smo došli iz socijalističke zemlje, koji smo imali visok stepen socijalne zaštite, moglo bi se reći da je to za naše ljude možda neka najprihvatljivija varijanta.“

Našli svoje mjesto u društvu

Bosanci i Hercegovci u Češkoj na prvi pogled žive dobro. Najveći broj njih u ovu zemlju stigao je devedesetih godina prošloga vijeka, početkom rata u bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme, januara 1993., tadašnja Čehoslovačka podijelila se na Češku i Slovačku. Zaokupljeni vlastitim problemima postkomunizma, Česi nisu zapravo imali vremena za analizu konflikta u bivšoj Jugoslaviji, objašnjava Zvjezdana Marković, što je u određenoj mjeri uticalo i na njihov stav prema izbjeglicama iz BiH.

„Oni nisu mogli da vjeruju da je to uopšte moguće. Zašto se vodi jedan takav krvavi bratoubilački rat, ko koga bije i zašto bije... Česi kao mali narod su znali da ne mogu biti faktor i da im je možda preče da obezbjeđuju svoju neku poziciju u Evropi nego da brinu o tome šta se dešava sa drugim narodima, jer istinu je ionako teško saznati. Tako da u početku mi smo se zaista kretali u dva različita pravca. Kod nas se razgrađivalo, ovdje se gradilo, tako da su ta dva različita pravca dovela zapravo i do određenih nerazumijevanja.“

Tako je slika o našim ljudima, priča Marković, u Češkoj u to vrijeme bila prilično negativna. Iritirana ovakvim stanjem, ona je sredinom devedesetih, a uz pomoć njenih čeških prijatelja, oživjela Udružnje prijatelja Južnih Slavena i počela, kako kaže, da umiva ukaljano lice građana BiH. Oranizovani su koncerti, izložbe i posjete čeških studenata Sarajevu. Danas je slika o našim ljudima u Češkoj potpuno drugačija, smatra Zvjezdana Marković: „Ali mislim da su se stvari iskristalisale tako da ovo što nas živi ovdje, recimo da smo dosta respektovani, da imamo svoje mjesto u društvu, da nam se čini da mi pomalo i utičemo na to češko društvo, da smo rado prihvaćeni, tako da ja lično sam zadovoljna životom u Češkoj Republici.“

Prema informacijama češkog Ministarstva unutrašnjih poslova u Češkoj Republici danas živi 2.226 građana BiH, što je svega nekoliko procenata od broja koji se mogao zabilježiti s početka devedesetih. Tada u Češkoj nije bilo nikakvih karitativnih organizacija, tako su mnoge izbjeglice produžile u treće zemlje. A oni koji su ostali bili su osuđeni na uspjeh. Danas uglavnom ili imaju vlastite firme, ili su na visokim menadžerskim pozicijama.

Češka – socijalna država

Jasenka i Hadis Medenčević takođe su se dobro snašli. On radi kao kompjuterski tehničar, ona je psihoterapeut i ima vlastitu praksu. U Pragu su od 1992., a najviše ih, čini se, oduševljava otvorenost češkog društva prema promjenama i novim saznanjima: „Ne treba zaboraviti da je Češka između dva svjetska rata bila jedna od vodećih svjetskih ekonomija“, objašnjava Hadis. „ Taj duh te Prve Republike, ja mislim da je to negdje u genima zapisano, tako da po padu komunizma, oni nisu bili opterećeni formalnostima i toliko su bili svjesni toga da treba što prije preći u to kapitalističko društvo. Uz jednu ogromnu dozu nečega što je fenomen koji dan-danas posmatram kod Čeha, a to je sposobnost strahovito brzo naučiti nove stvari.“

Jasenka Medenčević posebno je zadovoljna organizacijom socijalnog sistema.

„Dobra, pristupačna i jeftina zdravstvena zaštita, odličan predškolski i školski sistem, jeftin i pristupačan za sve, udžbenici pristupačni za svu djecu, jeftin gradski prevoz, mislim, ja ne znam zaista... čovjek može naravno da galami, da kritikuje, da se žali, ali ja lično, subjektivno, vidim to kao dosta, dosta izbalansiran odnos.“

Iako doista ima i onih koji se žale. Problem tih ljudi je, smatra Jasenka, njihov odnos prema češkom društvu. Mnogi ipak ne žive u njemu, već pored njega - afirmisali su se, ali se nisu integrisali, kaže Jasenka Medenčević: „Ako taj čovjek, pripadnik te manjine, iskoračuje u društvo s tim da ima ispred sebe zid i da su to `oni`, pravi sebi ogromnu barijeru. Tu barijeru ne pravi društvo. On u svome mentalnom konstruktu pravi tu barijeru. I postavlja to `mi i oni`. I takav čovjek se jako teško integriše i čitav taj put mi se čini jako, jako destruktivan da tako kažem.“

Jako konstruktivna je sa druge strane atmosfera u rastoranu Luka Lu. Ovdje su za suživot i nove specijalitete otvoreni svi. Gostima su na izboru češki, mediteranski ili balkanski jelovnik, jedan od specijaliteta je i jagnjetina ispod saća. Ili kako konobarica Miša kaže: „Jehneči maso pečeno pod sačem – pekou, nejstarši zpusob pripravy masa na Balkanu.“

Sarajevo u Pragu

Jedan od redovnih gurmana u Luci Lu je i Edib Jaganjac, hirurg iz Sarajeva. Njemu su posebno draga druženja naših ljudi, jer se ovdje, priča, druže kao nekad u Sarajevu.

„Ovdje ne pravimo razlike, bar ja ne primjećujem razlike u ponašanju u odnosu Srbin, Hrvat, Musliman. Mi se ponašamo uvijek isto, jer smo valjda tako naučili prije, pa kad smo došli samo smo tako nastavili.“

Edib Jaganjac jedan je od rijetkih koji u Češkoj radi u državnoj instituciji. Zdravstvo, naime, ovdje još nije privatizovano. Jaganjac kaže da se privatizacije ne plaši, jer će sa njom, kako objašnjava, na površinu isplivati kvalitet. Mada i on smatra da su teža vremena u Češkoj tek na pomolu.

„Mislim da uslovi ljude mijenjaju. Ljudi slabo mijenjaju uslove. A ako se uslovi promijene, ako su uslovi tvrđi i ljudi su tvrđi.“

A koliko će u uslovima kapitalizma Češka ostati „po mjeri čovjeka“, to ostaje da se vidi. Za sada se u Pragu, dok turisti obilaze barokne palače i spomenike žrtvama fašizma i žrtvama komunizma, još uvijek, čini se, dobro živi.