1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Pozorišna sala za fizičko ili dvije škole pod tuđim krovom

Jedan izviđački pogled na odgođenu deložaciju sarajevske osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević.

Ovih dana pažnju javnosti u Sarajevu privukla je najavljena deložacija osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević iz zgrade Doma izviđača, u kojoj je privremeno smještena već 20 godina. Deložacija, koja je rezultat višegodišnjeg neplaćanja zakupnine (Kantona Sarajevo Savezu izviđača Federacije Bosne i Hercegovine), odgođena je, nakon što su izviđači prihvatili obećanje kantonalnog premijera (Konakovića) da će dugovi biti izmireni (nakon povratka nekog ministra sa službenog puta).

Međutim, školski aktivisti, nastavnici i roditelji okupljeni oko zahtjeva da škola ostane gdje jeste, izrazili su bojazan da je deložacija početak kraja i škole i Doma izviđača, jer on predstavlja vrijednu nekretninu na vrijednoj lokacije u opštini koja vrijedi deset puta više od ostalih u Bosni i Hercegovini, a koju Stranka demokratske akcije želi zaposjesti.

Opravdano zabrinuti i vidljivo frustrirani dugogodišnjim pritiscima, zanemarivanjima i poniženjima, aktivisti škole izašli su u javnost i s tezom da su izviđači nelegalni vlasnici Doma, insinuirajući da su kao ad-hoc udruženje građana prevarom došli do prava upravljanja nekretninom, odnosno da su interesna grupa povezana s SDA, koja će, kad škola jednom, uskoro, do kraja godine (nejasno je da li kalendarske ili školske) bude deložirana, Dom pod pritiscima stranke prodati.

Tu su glasinu podgrijali i sami izviđači, pristajući na sastanak s novim (SDA) načelnikom opštine (Ajnadžić) i njegovim timom, nakon kojeg je načelnik, osim što je izrekao jedno problematično "ali" (Mi poštujemo sudske odluke, ali smo na strani učenika, roditelja i nastavnika...), otvorio mogućnost da Opština Centar otkupi Dom (nekakvim pravom preče kupovine).

U povišenim tonovima i analizama čiju je racionalnost zamutio opravdani bijes (npr. kako to da Kanton nema za potrebe škole Silvije Strahimir Kranjčević, ali ima za novogodišnji koncert Dine Merlina?) neke su stvari ostale nedovoljno naglašene.

Prva je, i najvažnija: zgrada o kojoj je riječ zove se Dom izviđača. Sazidana je da bude Dom izviđača, zidali su je izviđači, i jedan dio svog životnog vijeka (60 godina) ona je njima i služila, i oni nikad, osim dok je Dom bio pod kontrolom HVO-a u ratu, iz nje nisu izlazili. A ovi koji su sada u udruženju građana isti su koji su u Savezu bili prije rata.

Druga: zgrada je projektovana i zidana ne da bude vlasništvo izviđača, nego da izviđačima služi. Nažalost, ona je to u tih 60 godina činila mnogo manje nego što je mogla, i tada kao i sada zbog interesa politike, a ne zbog nesposobnosti izviđača. U pozorišnoj sali vježbao je simfonijski orkestar RTSA, u opservatoriju nikad nije unesen valjan teleskop, u sobama poslovnog dijela nikad ničega osim kancelarija, i to tuđih, nije bilo. I partijskim igrama moći Dom je u jednom trenutku prešao u vlasništvo neke opskurne organizacije nazvane Mladostbih, a za šta su neki izviđački funkcioneri, navodno, bili nagrađeni rješenjem stambenog pitanja. Nekoliko ljudskih ostataka tog mladostbiha pokušavali su dugo vremena nakon rata prisvojiti Dom, pa su i oni nestali, ostajući dužni 170.000 maraka sudskih troškova.

Treća: zgrada nije projektovana da bude škola. Pozorišna sala nije isto što i sala za fizičko. Činjenica da jedna škola 20 godina radi u neuslovnoj zgradi nema nikakve veze s izviđačima. Ima veze s nekompetentnim i mlitavim ministarstvom obrazovanja, koje je marioneta vladajuće partije, iza čijih ratnih talova stoji, pa ne razmatra jedno od najpristojnijih, najlogičnijih i najpravednijih rješenja: da se škola vrati u zgradu iz koje je nelegalno izmještena, čiji bi kapaciteti, za tu potrebu, mogli biti prošireni ili reorganizovani. Ili za bilo koje drugo rješenje, koje neće poniziti đake, nastavnike i roditelje tako što će preko njihovih leđa postizati ciljeve tzv. racionalizacije školstva.

Četvrta: škola Silvije Strahimir Kranjčević je, dakle, u ratu istjerana iz svoje zgrade, koju je tada pod nerazjašnjenim okolnostima (u smislu motiva i pravnih okvira) SDA ustupila katoličkoj crkvi, da u njoj ustanovi Katolički školski centar. (Ako je u toj transakciji učestvovao ijedan svećenik, onda za njega apsolutno vrijedi misao Zuke Džumhura, iz Zapisa pod gorom: Taj pop je možda odavno prestao biti hrišćanin, ali zato je, ipak, ostao katolik. O simbolici nasilja nad Kranjčevićem također bi se mogao napisati zanimljiv esej.)

Potpredsjednik izviđačkog saveza, na pitanje planiraju li izviđači prodati dom, kad jednom škola iz njega iseli, kratko odgovara: Dom i domovinu izviđači ne prodaju. Drugim riječima, izviđači svoj dom nisu kupili, pa ga zato ne mogu ni prodati. Njega su im povjerili građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, da njime upravljaju i u njemu, i iz njega, ostvaruju program i ciljeve zbog kojih su osnovani, kao dio svjetske izviđačke organizacije.

I peto, tek da se ne smetne s uma: Dom izviđača nije ni opštinski, ni kantonalni, on pripada i izviđačima Vareša, Zenice, Konjica, Mostara, Tuzle, Čapljine... Partijska vlast (ili neka njena mladostbihna elitna postrojba) možda ga može opet pokušati oteti, kupujući pristanak aktuelnih izviđačkih funkcionera rješavanjem njihovih stambenih ili drugih imovinskih potreba. Ostaje da se vidi, na prvoj narednoj sjednici Skupštine, kako će se za taj pokušaj izviđači pripremiti. Možda, za početak, promjenom statuta, u kojem će jasno pisati, naravno pravnim jezikom, da Dom nije nekretnina.

Preporuka redakcije