Povratak vikendaša na Jahorinu

Samo četiri kilometra od vrha Jahorine, na njenim obroncima, na prelijepoj zaravni, u gustoj crnogoričnoj šumi, Sarajlije su davno prije posljednjeg rata, počeli da grade svoje vikendice. Zapravo je Olimpijada na planinama oko Sarajeva, potaknula mnoge da se okrenu zdravom životu i bar za vikend, sparinu grada zamijene svježim planinskim vazduhom na 1400 metara nadmorske visine.

Nacionalni stav ostao isti

Nacionalni sastav vlasnika vikendica odražavao je multikulturalnost glavnog grada države. Mjesto se zove Velika dvorišta, i sa svojih stotinu lijepih vikendica, izgledalo je kao jedno veliko moderno selo. A onda su selom protutnjali ratni barbari. Od stotinu vikendica, ostalo je čitavih samo pet, u kojima su bile izbjeglice.

Prvih godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, vikendaško naselje je izgledalo avetinjski. Ne zna se tačno ko se prvi vratio, ali je sasvim sigurno zaslužan za probijanje leda. Danas je obnovljeno oko 75 posto vikendica, a što je najzanimljivije, nacionalni sastav povratnika ostao je gotovo isti.

„Bitno je da se može roštiljati“

Iako još nije uspio da obnovi svoju vikendicu, Faik Prašović svakog vikenda obilazi svoje imanje. Pokazuje šta je sve morao da uradi na kući i okućnici da bi mogao sigurno da priđe: „Nemam sad sredstava, a baš bi bilo lijepo da i ja svoju kuću sredim. Jahorina je lijepa planina, meni je od kuće u Sarajevu, do ovdje samo pola sata kolima: “kaže i dodaje da su kontakti sa komšijama različitih nacionalnosti obnovljeni. „Sve što sam prije znao i sada znam o njima. To su normalni ljudi.“

Faik se nada skoroj obnovi vikendice. Nipošto ne bi prodao svoje imanje iako je bilo mnogo potencijalnih kupaca. Djeca su mu u Kaselu u Njemačkoj. I oni dolaze često. Smijući se, kaže, da nije važno što je kuća „opuhana“ jer, eto, roštilj napolju, ipak, može da radi. Sin je menadžer u firmi koja prodaje vojnu opremu, a kćerka radi kao krupije u kasinu: „U ratu su otišli kao djeca, fino su se snašli i ne misle se vraćati, za sada, zbog lošeg standarda i loše perspektive. Da je samo posla, a i onima koji ga imaju, plate više liče na neku socijalu,“ tužno kaže Faik Prašović.

„Čardak ni na nebu ni na zemlji“

Jedna od najstarijih vlasnica vikendice na Velikim dvorištima je Nura Dervišagić. Ova 80-godišnjakinja svaki dan kroz borovu šumu šeta najmanje dva sata. Stanuje u Sarajevu, a vikendicu je sa svoja tri sina napravila prije 35 godina. U posljednjem ratu je potpuno devastirana, ali su vrijedne ruke njenog sina Dževada, sve popravile i ne samo to. Obnovljena vikendica dobila je i prateći objekat: „čardak ni na nebu ni na zemlji,“ kako ga je nazvao majstor Dževad. Riječ je o maloj kući, podignutoj na drvenim stubovima visokim 4,5 metra. U kućicu se stiže uskim stepenicama, kojim i Nura može da se popenje. Kad se umori, Dževad na ležaju u čardaku sluša stare sevdalinke. Nura pokazuje obližnje kuće. Sve pripadaju njenoj rodbini.

„Evo, ima pet godina kako smo se vratili na svoje. Sad se svi širimo, gradimo, popravljamo. Dobro nam je ovdje kad je žega u Sarajevu. Dobar je vazduh, a i voda je plaho dobra. Dolaziću dok sam živa i dok mogu. Sa komšijama nemamo nikakvih problema. Ne krade se. Evo, dva advokata nam prve komšije, jedan Srbin, jedan katolik. Eno i sudija Ustavnog suda iz Republike Srpske, Branko Sunarić je prekoputa,“ pokazuje Nura na lijepu vikendicu koja bi lako mogla da prođe i kao vila. Dževad priprema roštilj, jer će i djeca doći iz Sarajeva. S radošću kaže da je najljepše na Velikim dvorištima kad je Nova godina, Prvi maj, ili neki drugi praznik. „Sve se puši od roštilja,“ kaže Dževad i dodaje kako je zapravo najljepše kad onako siti potrče za loptom.

Povratak iz Australije

Nikola Latinović, stigao je čak iz daleke Australije. Dok ograđuje svoje veliko imanje, priča: „Došao sam da ovdje napravim lijepu kuću. Tu su mi se djeca rodila, tu su naučili skijati. Sin mi se 1992. kvalifikovao kao skijaš, za zimsku olimpijadu u Albertvilu. Sada živi u Monaku, a kćerka radi kao advokat u Londonu,“ kaže Nikola, iz čega se može zaključiti da će kuća biti velika i luksuzna.

Nikola živi u Sarajevu i žali se na svoje bivše prijatelje. Neki su odselili, a ovi drugi su se promijenili. Okrenu glavu kad ga u gradu vide, iako je rat proveo u Sarajevu: „Ovdje sa ljudima nema problema. Svi se znamo. I priroda je fantastična. Jahorina je stvarno, jedinstvena na Balkanu,“ kaže Nikola. Možda ta fantastična priroda ima neku moć da u ljudima koji joj se stalno vraćaju, budi ono najljepše i zato možda, na Velikim dvorištima nema problema. Velika dvorišta dovoljno su velika za sve.