Potrebno: 100 grama ljubavi i malo nostalgije

„E, baš mi je žao što neću biti tu kad dođete. Tako bih rado i ja učestvovala u tom spremanju jela naše tradicionalne kuhinje“, kaže mi u telefonskom razgovoru Hasna Vatreš, predsjednica Foruma žena „Sabina Jamaković“ iz Olova i dodaje: „Ali, ne brinite ništa, zadužiću ja moju zamjenicu, a ona će pozvati i druge žene da joj pomognu.“

Idem dakle, u pohode ovim vrijednim ženama koje su osnovale svoje udruženje 1997. godine, želeći tako dati svoj doprinos lokalnoj zajednici u društvenom životu, ekonomiji i turizmu, kulturi i edukaciji. Uz pomoć humanitarne organizacije World Vision, nedavno su u Olovu otvorile igraonicu za predškolsku djecu „Suncokret“. Jedna od njihovih plemenitih misija je i čuvanje tradicionalnih vrijednosti bh. kuhinje.

Kolač prijateljstva

Podpredsjednica udruženja, Šida Manso, izgubila je oba svoja sina u nedavnom ratu u BiH, a Selma Alispahić, Nermina Babić i Sedina Kehić, ostale su bez muževa. Njihov primjer pokazuje kakvu snagu imaju bh. žene. Umjesto da nariču nad svojom sudbinom, povezale su se u udruženje, a preko njega i sa drugim ženskim udruženjima u zemlji. Razmjenjuju iskustva, pomažu jedni drugima i posjećuju se.

„Išle smo ženama Srebrenice, ali i ženama u Republici Srpskoj, sa namjerom da humanitarnim prilozima podržimo njihov povratak. Razmjenjujemo posjete i iskustva sa ženskim organizacijama Goražda, Prijedora, Gradačca, Tuzle, Mostara i Zavidovića. A ono što je naš zaštitni znak u kulinarstvu, stvarno je nešto jedinstveno na ovim prostorima“, kaže Šida Manso, dok sjedimo u njenoj udobnoj kući u Olovu, u koju se vratila, nakon što je obnovljena, nekoliko godina poslije posljednjeg rata.

„To je kolač prijateljstva“, nastavlja Šida, čekajući moju reakciju. „Ne, ne znam ništa o tome“, kažem. „To je kolač koji je nama stigao od moje ujne iz Bosanske Krupe. Ona je meni donijela gotov kolač i donijela mi je kvas tog kolača. Ja sam onda taj kvas podijelila na tri dijela. Od jednog dijela smo mi žene u udruženju napravile novi kolač, a druga dva dijela smo dale našim prijateljima. Princip kolača prijateljstva je da se on širi, a to simbolično znači, da se i prijateljstvo među ljudima umnožava i širi“, kaže Šida i pokazuje mi fotografiju kolača prijateljstva u svom mobitelu.

„Kolač se pravi u modli za kuglof, proces njegovog nastajanja dug je deset dana, a trajnost mu je mjesec i po. Taj kolač je odavde otišao po cijeloj BiH, a nedavno smo čuli da je stigao i u Njemačku. Dakle, svako ko dobije kvas tog kolača, jedan dio ostavlja za sebe, a druga dva dijela poklanja drugima. To 'dijeljenje' kolača prijateljstva traje od 1999. godine, do danas“, kaže ova simpatična Olovljanka.

Malo ljubavi i malo nostalgije

„Kada vam dolaze žene iz drugih bh. udruženja, šta im spremite? Šta je tipično jelo vašeg kraja?“ pitam moje četiri domaćice. „To je ono što su spremale naše nane i pra-nane, a ponajprije jela ispod peke. Stavimo neko dobro meso, dodamo nekoliko vrsta povrća, obavezno krompir, pokrijemo žarom i to se tako peče sat-dva. Zavisi od vrste mesa“, kaže Selma Alispahić, a Šida Manso dodaje: „Moja nana je nas djecu odhranila ajnpren čorbom. Brašno se uprži na malo masnoće, doda se paradajz iz tube i nalije se vodom. I to je to. Ponekad je sebi i sada napravim.“

„Nostalgija?“

„Zovite to kako hoćete. Zdrava je i paše mi. Naša bosansko-hercegovačka kuhinja je kuhinja u kojoj, kako vi kažete, ima nostalgije, a ja bih to nazvala i ljubavlju. Neko kuha zato što mora, čeljad su mu gladna, pa mora brzo da ih nahrani, a ja sam uvijek bila samo domaćica i kuham, ne zato što moram, nego zato što volim. U kuhanju, ljubav najviše doprinosi kvalitetu jela“, kaže Šida.

„Znači li to da uz svaki recept bh. kuhinje, uz ostale sastojke, treba dodati i '...100 grama ljubavi i malo nostalgije'?“ Odzvanja smijeh Šidinom kuhinjom. Još samo da provjerim kako se u Olovu priprema bosanski lonac, pa idemo na posao. Spremiće nam žene iz Olova, hurmašice i ćufte na starinski način. Selma pravi bosanski lonac isključivo u zemljanoj posudi. A što se tiče sastojaka, kako bi rekao Balašević, princip je isti, sve su ostalo nijanse. „Zavisno od toga gdje živite u BiH, bosanski lonac dobija svoje različite verzije. I svako će vam reći da je njegov način, pravi način, na koji se sprema ovo tradicionalno jelo naše kuhinje. Ali, to nije važno. Važno je da je svaki ukusan. Ja u bosanski lonac stavljam krompir, paradajz, papriku, lovorov list, sitni biber i biber u zrnu, so, ruzmarin i dvije vrste mesa. Najčešće junetinu i jagnjetinu. Naravno, mora da se krčka na slaboj vatri 4-5 sati“, kaže Selma.

Demirliju na glavu i u polje

„Kad je već riječ o tradiciji, znate li šta je demirlija?“ pita me Nermina Babić. „Naravno, da znam. Pa, ja sam prava Bosanka i poznajem tradiciju svih naroda ove zemlje“, kažem, ali ne vidim tu veliku tepsiju na kojoj se nekada nosila hrana. Nermina brzo izlazi i donosi demirliju, a zatim demonstrira način na koji se ona nosila na glavi. Savija peškir u čvrstu rolnu, stavlja ga na glavu, a na peškir namiješta demirliju. „Ovako se nekada nosila hrana radnicima u polju ili ženama u babinama. Kad bi se nekada davno, žena porodila, nije ustajala 40 dana iz postelje. Sva rodbina i prijatelji bi tada, u njenu kuću, donosili gotova jela, upravo ovako, na glavi, na demirliji tepsiji“, kaže Nermina. Eto, kako su nekada pažene i mažene žene u ovim krajevima!

Prije mog dolaska, svi sastojci, sve posude, već su bile na svojim mjestima. I vatra naložena. Tog dana je u Olovu bilo nevrijeme, nestalo je struje, pa će hurmašice i ćufte na starinski način, kako 'ih je pravila Šidina nana', biti spremljene baš onako kako tradicija zahtijeva, na šporetu na drva. Za hurmašice, 'koje se tope u ustima', potrebno vam je:

2 cijela jaja, kora od jednog limuna, 2 fildžana šećera, 3 fildžana ulja, prašak za pecivo i toliko brašna (pola mekog, pola oštrog), da se napravi smjesa koja je meka, ali koja se neprestanim miješanjem pretvara u elastičnu kuglu. Tijesto je dobro umiješano, kad se počne potpuno odvajati od posude, a i od ruku. Šida kaže da se prije te kulinarske operacije pristavlja agda, šećerni preliv kojem treba neko vrijeme da se ukuha. „Agda se pravi tako da se u lonac stavi 14 fildžana šećera i isto toliko fildžana vode. Kuha se na jakoj vatri, a pri kraju se dodaje jedan limun isječen na kriške. Za to vrijeme, dok agda vrije, od tijesta se odvajaju kuglice, koje se zatim oblikuju u valjuške, a 'šaraju' se laganim pritiskanjem na rende.“ Gledam kako to rade vješte ruke olovskih žena i čujem kako se pri tome šale. Sjećam se kako su se meni jedanput hurmašice raspale. Nikako nisam mogla da ih držim na okupu. „To je zato što možda, niste pomiješali oštro i meko brašno“, kaže Šida.

Ima i za ponijeti

I dok Selma, Nermina i Sedina nastavljaju da redaju hurmašice u tepsiju, Šida je već počela sa pripremom ćufteta.

„Žao mi je, ali stvarno vam ne mogu govoriti o količini sastojaka u gramima. Ja to godinama pripremam i sve što stavljam u ćufte, sve je odoka, a taj se osjećaj stekne nakon što, možda, već samo jedanput pripremite ovo jelo. Potrebno vam je oko 700 grama telećeg mljevenog mesa, nekoliko čena bijelog luka koji se sitno isjecka i doda mesu. Začini se solju, biberom i doda se malo brašna, tek toliko, da se smjesa poveže. To mogu biti dvije supene kašike. Smjesa se dobro ujednači miješanjem, a onda se prave ćuftice, malo veće od oraha. Prže se sa dvije strane, dok lijepo ne porumene. Kad su sasvim gotove, gurnu se u jedan dio tave, da bi se na preostalom dijelu mogla upržiti kašika brašna. Na to se doda supena kašika paradajza iz tube i sve se zalije vodom, tako da ćufte ogreznu. I, ovo ukusno jelo je gotovo“, kaže Šida i predlaže prilog: „Uz ovo jelo možete servirati razne priloge, a najbolje ide pire-krompir.“

Pa, ovo bi mogao da pripremi i neko, apsolutno, bez talenta za kuhanje. „Da, brzo je gotovo i vrlo je jednostavno za pripremu, a nije ni mnogo skupo.“ Taman za recesijska vremena. I, možda se pitate šta je bilo na kraju? Pa, sve smo pojele. Uz crni hljeb i domaći mladi sir i kajmak. A u BiH je običaj, ako ne pojedete baš do kraja i slatke stvari, spakuju vam da ponesete. Tako je sa mnom u Sarajevo doputovala i kutija puna hurmašica.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić