Postojalo naredjenje o pucanju na one koji su pokušavali pobjeći iz DDR-a

Ovih dana je u javnost dospio dokument o postojanju naredjenja za pucanje u one koji su pokušavali preći njemačko-njemačku granicu iz vremena postojanja dvaju njemačkih država:Savezne i DDR_a.Do sada su nekadašnji državni čelnici DDR-a postojanje ovakvog narfredjenja-negirali. Ovo je bilo poznato još 97. Kada su dokumenti pohranjeni u državni arhiv današnje ujedinjene Njemačke,ali tada nije bilo povoda za veća uzbudjenja.Zašto je sada tako? Günther Hellmich.

Još od prvog procesa protiv onih koji su pucali na Berlinskom zidu, svaki je njemački građanin mogao je znati da su vojnici DDR-a stacionirani na Zidu i uz granicu imali od oficira naredbu ”uhapsiti” – kako se to opisuje u vojnom riječniku –kada su u pitanju «osobe koje povređuju granicu». Ili ih čak, ako je to potrebno stoji u dokumentu ”likvidairati”!. A to nije bilo ništa drugo nego, proslijeđivanje naredbi u zapovijednom lancu koji je od najdonjih karika išao do samog vrha – Ministarstva nacionalne sigurnosti. Ukratko: bila je slavna naredba: pucaj! Upravo tako su stvar vidjeli i njemački sudovi, sve do saveznog Ustavnog suda kada su i članove Nacionalnog vijeća za obranu DDR-a proglasili krivima za ubojstvo iz nehata. Time je pravda bila zadovoljena.

Nisu naime na odgovornost bili pozvani samo oni koji su pucali, nego i članovi partije i državnog vrha, koji su izdavali naredbe.

Ova netom objavljena naredba Stasija iz Magdeburga ponavlja i konkretizira sada samo opće naredbe, koje su u borbi protiv potencijalih bjegunaca iz DDR-a imali takozvani IM-ovi, odnosno «neslužbeni suradnici» tajne službe Stasija. Posebna naznaka”da se ne pošteđuju ni djeca ni žene ”odgovara brutalnosti nekadašnjeg Ministarstva državne sigurnosti DDR-a. S obzirom na vremensku distancu, međutim, prijeti opasnost da se ona počne relativizirati.

Formulacija u ovoj Stasijevoj naredbi je pravno vrlo vješta – ona ne neutralizira direktno postojeću zabranu pucanja na djecu, već to čini tek indirektno.

Sigurno je korisno prisjetiti se na 18. obljetnicu početka gradnje Berlinskog zida metoda koje je komunistička partija u DDR-u koristila, kako bi osigurala svoju vladavinu. Tačno je da jedna institucija kao što je arhiv za Stasijeve dokumente može pridonijeti da ovakva sjećanja ne zastare. Ali ako je ovakvo senzacionalističko napuhivanje već poznatih dokumenata potrebno da bi opravdalo postojanje jedne državne službe, onda nešto s osjećajem vlastite vrijednosti i samopouzdanja u arhivu Marianne Birthler stvarno nije u redu.

Komentar Ginter Helmih.