Posmatračke misije UN-a - oči i uši Vijeća sigurnosti

"Odlučujuće je uvijek da li sukobljene strane imaju političku volju da zaista sklope mir", kaže Ekkehard Griep. On je zamjenik predsjednika Njemačkog društva za UN-a i tamo je uglavnom zadužen za mirovne operacije UN-a. "Mirovne operacije UN-a mogu samo podržati mirovni prces, osigurati ga i dati doprinos kako bi se sukobljene strane zbližile. Više od toga ne mogu."

UN-a su od 1948. godine donijele odluku o slanju 66 mirovnih misija, 15 od njih su još u toku. Pri tome postoji razlika između posmatračke, mirovne i misije za provedbu mira. Posljednja, misija za provedbu mira do sada je realizirana četiri puta: od 1950. do 1953. godine u korejskom ratu, drugom ratu u Golfskom zaljevu,1990. ratu na Kosovu i od 2001. u Afganistanu. Razlika između ovakvih i posmatračkih ili mirovnih misija je u tome da misija za provedbu mira može dobiti mandat i protiv volje dotične zemlje ili sukobljenih strana.

Bez dozvole nema posmatrača

Ukoliko je zemlja suglasna sa slanjem misije, onda pored ostalog posmatračima mora obezbijediti slobodu kretanja. Vozače, prevodioce i vodiče imenuje sam UN.

Mandat posmatračke misije se određuje individualno, rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a, u zavisnosti od prilika u zemlji. Posmatrači, a to su obično oficiri sa plavim kapama, kontrolišu da li se sukobljene strane pridržavaju primirja, kako teče razoružavanje milicija, kako se zbližavaju sukobljene strane i da li se izbori održavaju po međunarodno utvrđenim propisima. Oni se pri tome ne smiju miješati već samo posmatrati, donositi zaključke, pisati izvještaje i slati ih generalnom sekretaru UN-a koji ih prosljeđuje Vijeću sigurnosti. Ono onda razmatra poduzimanje daljih koraka. U tome se posmatračka razlikuje od mirovne misije. Ona je uho i oko Vijeća sigurnosti ali ne i pesnica.

"Jedna posmatračka misija prije svega ne dobija mandat da bi rasvjetlila situaciju u svakom uglu, u svakom selu" kaže Ekkehard Griep iako je istovremeno zadatak njenih službenika da razgovaraju sa ljudima. Koliko duboko će ući u materiju zavisi uvijek od veličine zemlje i broja UN-ovih snaga. "Na Kosovu naprimjer, zemlji u kojoj je mnogo međunarodnih posmatrača je lakše nego recimo u Demokratskoj Republici Kongo. "Posmatrači moraju", kaže Griep, "posjedovati diplomatsku vještinu, sposobnost da i u kritičnim situacijama ostanu mirni i da uvijek budu svjesni gdje je granica njihovog mandata."

Model osiguranja mira se promijenio

U međuvremenu je postalo teško razlikovati posmatračke od mirovnih misija, kaže bivši službenik glavnog odjeljenja za mirovne misije pri UN-ovom sekretarijatu u New Yorku. "Moderno održavanje mira je teže od klasičnog. Danas je sve to multidimenzionalno, od komponenti koje se bave posmatranjem poštovanja ljudskih prava, pa do izgradnje ustavnih struktura, nacionalne policije, savjetovanja vlade u humanitarnim pitanjima i pitanjima ravnopravnosti žena. Ranije se prije svega radilo o odvajanju sukobljenih strana."

Principijelno su sve članice UN-a pozvane da sudjeluju u mirovnim misijama. Trenutno 120, dakle jedna trećina članica stavlja na raspolaganje svoje osoboblje. Od 120.000 čuvara mira, većina dolazi iz zemalja u razvoju ili u ubrzanom privrednom razvoju - kao što su Pakistan, Indija ili Bangladeš. Više od četvrtine budžeta za očuvanje mira u svijetu obezbjeđuju SAD, jednu petinu Japan, jednu desetinu Njemačka.

Uspjeh u Liberiji, strpljenje na Kipru

Uspješan primjer angažmana mirovne misije je Liberija, kaže Ekkehard Griep. Tamo mirovne trupe od 2003. godine nadgledaju implementaciju mirovnog sporazuma. To čine uspješno, jer su do sada već dva puta mogli biti održani demokratski izbori. Za razliku od Liberije, na Kipru još nije zbilježen uspjeh. "Kada UN ovdje ne bi bile prisutne, onda ovdje ne bi bilo mira između sjevera i juga." Griep je i sam bio u mirovnim misijama: na Kosovu, u Kongu i u Afganistanu.

Autor: Tobias Oelmaier/Belma Fazlagić-Šestić

Odg. urednik: Mehmed Smajić