Posljednji čuvari Podrinja

Osat je stari naziv za oblast u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, koja se prostire od Višegrada, lijevom stranom rijeke Drine, sve do Srebrenice. Prvi put se u pisanim dokumentima zvanično pominje u srednjem vijeku, 1426. godine. Spominje se i dokument iz 1283. godine u dubrovačkim arhivama o prodaji robinje Radosave iz Osata u Dubrovnik.

Osaćanski neimari

U Osatu su živjeli poznati majstori i graditelji nadaleko čuvenih kuća od drveta i kamena, nazvanih osaćanke. Ovi majstori su izmislili krov "na četiri vode" i njihove kuće su uvijek imale ulazna i izlazna vrata, jer se svako malo u Podrinju od „neke sile" moralo bježati. Graditelji su imali i svoj tajni jezik, koji je živ i danas. Riječ je o Banjačkom jeziku, koji se nalazi na UNESCO-voj listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih vrijednosti. Taj jezik zna mali broj njihovih potomaka koji i danas tu žive.

Nastao je neobičnim izvrtanjem srpskih izraza, njemačkih i turskih tuđica, a izmišljen je s ciljem da ih gazde na gradilištu ne mogu razumjeti. Svoj jezik nazivali su i dunđerskim jer su i njih zvali dunđerima.

Posljednji izdanci minulih vremena

Ovih dana u okviru manifestacije „Dani Srebrenice 2017" u  srebreničkom Muzeju otvorena je izložba fotografija i starih alata „Posljednji čuvari Podrinja". Izložba predstavlja tradicionalno graditeljstvo u Podrinju. Autor izložbe je istoričar umjetnosti iz Užica, Dragiša Milosavljević.

Na izložbi su prikazane fotografije kuća, zgrada, magaza i koliba u selima iz Podrinja, teritorije koja obuhvata dio Bosne i Hercegovine, Srbije, ali i dio područja Crne Gore. Nažalost, u posljednjim decenijama gotovo da su potpuno zapostavljena istraživanja ovog tradicionalnog graditeljstva.

„Iz tog razloga, ostali smo bez velikog broja uzoraka tih starih kuća, koje bi danas bile rariteti i možda prava turistička čuda. Nažalost, mi smo ih izgubili i danas se osvrćemo na one koje su ostale i to je relativno mali broj. Ovim želimo da pokrenemo akciju spašavanja tih posljednjih kuća. Želimo pokrenuti incijativu da to uđe u svijest ljudi koji odlučuju, prije svega o kulturnoj budućnosti naroda što žive sa jedne i sa druge strane Drine, kako bi se jedan broj preostalih kuća sačuvao," kazuje autor Milosavljević.

Izložbu prati katalog, a autor se nada i monografiji pod istim nazivom „Posljednji čuvari Podrinja“, jer kako reče: „Oni čuvaju te pejzaže, posljednje izdanke jednog drugog vremena i života koji se odvijao u selima Podrinja".

Graditelji kakve Evropa nije upoznala

Osaćanski neimari, iako su izgradili na hiljade drvenih kuća u Bosni i Srbiji, na stotine crkava brvnara, a kasnije i džamija, ostali su anonimni i o njima se, izuzev rijetkih primjera i zapisa na tavanicama tremova i vratima hramova vrlo malo zna.

Dragiša Milosavljević je i autor knjige "Osaćanski neimari" u kojoj je, rasvijetlio život i djelo ovih bezimenih neimara, koji su dali pečat građevinarstvu prošlih vijekova.

„Danas to su već mitski majstori koji su obnavljali spaljenu i porušenu Srbiju i Bosnu početkom i krajem 18-og, pa sve do kraja 20. vijeka. Mi danas živimo na početku 21. milenijuma i teško je govoriti koliko Osaćani danas mogu da rade, ali iskustva govore da su oni i danas veoma aktivni i da su danas graditelji, kakve Evropa nije upoznala."

Imali su svoj svijet, vlastiti jezik i svoj način života. Fenomen osaćanskog graditeljstva se može sažeti u misao da su oni stavili graditeljstvo na vrh piramide, a ostala zanimanja su im bila manje važna.

„Biti zemljoradnik u Osatu ili stočar bilo je u drugom i trećem planu, ali biti majstor, to je bilo nešto drugo. Tamo su se rađali majstori, tamo su svi bili majstori“, kaže Dragiša Milosavljević za Deutsche Welle.

Osaćanski neimari bili su i graditelji i stvaraoci. Služeći se jednostavnim primitivnim alatom, ostavljali su iza sebe čudesne forme za koje je danas teško povjerovati da su djela nečijih ruku. Neimar je sjekirom i keserom tesao grede i brvna, užljebljavao otvore, sjekao šindru i klis, a kao alat koristio testere, prosjeke, bradve, vaser vage, čekić za tesanje kamena, perdašice, razna dlijeta i rendiće.

Ima još majstora i zanat je živ

Odlazak majstora preko Drine na posao u Srbiju bilo je kao slava u selu. Na put se kretalo u nedjelju, kod majstora se okupljalo čitavo selo, pilo se, jelo i pjevalo.

U srebreničkom selu Božići naišli smo na jednog od možda posljednjih, graditelja starog kova. Radan Jevtić ne ide više na rad u Srbiju. Iako je zagazio u osmu deceniju života vještim rukama, još uvijek obogaćuje porodično imanje na kojem živi sa sinom Predragom i njegovom porodicom. Najmlađi unuk Vasilije uvijek je uz njega i kaže da uči zanat.

"Banjaci su majstori. Kao što su Crnotravci na jugu Srbije poznati kao najbolji fasaderi, ovdje su se vijekovima rađali zidari i tesari. Da bi svoje planove, računice, a nekada i greške sakrili, Osaćani su smislili svoj jezik. Banjački je bio muška stvar. Žene ga nisu smjele znati. Kad  bi jedna znala, rekla bi drugoj, ova trećoj i to više ne bi bio tajni jezik", priča Radan, potomak starih banjaka, sin Milenka i unuk Solunca i graditelja Sime Jevtića, čije ime je uklesano u kamenu sarajevske crkve kod stare željezničke stanice.

Osaćansko neimarstvo ponovo u trendu

U posljednjih nekoliko godina ponovo je u modi osaćansko neimarstvo. Brojna su etno sela sa ovim kućama u BiH i u Srbiji. Tako je i reditelj Emir Kusturica napravio svoj Drvengrad u Mokroj Gori, zapravo kupio od seljaka, rasklopio i ponovo sklopio stare drvene kuće brvnare na Mećavniku. Osaćanka se sastoji od dva dijela, kuće i sobe. Kuća je mjesto gdje gori vatra, gdje se kuva i objeduje i gdje se obavljaju i drugi poslovi i ona je najvažniji prostor višečlane patrijarhalne zajednice. Soba je namijenjena za svečanosti i boravak čeljadi. Ispod kuće se obavezno nalazio podrum, pa je zbog toga pravljena na nagibnoj strani. Osaćanke su građene od borovog i hrastovog drveta, krov je uvijek bio šindra, prozori mali i u unutrašnjosti nikad nije bilo dovoljno svijetla.

O ljudima vještih ruku, koji nisu voljeli ratove, ni hajdučiju i koji su obogatili graditeljstvo Bosne, centralne i zapadne Srbije pisao je i Ivo Andrić u pripovjetci "Osatičani".

„Biti radnik, majstor, čovjek od posla, nečeg boljeg i pouzdanijeg u ovom životu u kom mnogo dobra nema, a pouzdano nije ništa..."  pisao je Andrić.