1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Posljednji Mohikanac u Savamali

Prašina, šut, gradilište i usred njega jedna jedina kuća oko koje tutnje kamioni i bageri. Na očišćenom dijelu savskog amfiteatra, gdje uveliko niče „Beograd na vodi“, živi još samo jedan penzionisani automehaničar.

Pogledajte video 02:20

Ivan Timotijević - Posljednji mohikanac u Savamali

Ivana Timotijevića niti su srušili, niti su ga skućili. Stihijski se bori s birokratijom i sprema drva za zimu. „Dočekalo me je nespremnog, mislio sam da ću do sada biti u stanu, ali šta ćeš..."

Dvorište koje je, kaže, nekad bilo puno cvijeća, sad je ograđeno drvenim utvrđenjem i zatrpano svakojakim stvarima. Kćerka i unuci su otišli sa bubnjanjem mašina, a ostali su samo on i žena i dva rješenja za rušenje.

Bez komšija, bez prodavnice, bez priključka za vodu… Ali sve je ipak nekako riješio: vodu skuplja od kišnice, struju im i dalje nisu isjekli, a za sve ostalo, kaže, sjedne na bicikl i za čas je u gradu. Žao mu je jedino kajsije što ju je sam kalemio. „Tu je bila, iza kuće. Kako je samo rađala, kakve sam samo rakije pekao... Sad stoji samo panj, prošle godine sam je posjekao. Reko', bolje ja da siječem, nego oni sa buldožerima da je čupaju", priča Ivan sa setom.

Dane provodi radeći po dvorištu, popravlja na sitno, a zimi dolaze kćerke s unucima. Umjesto starih komšija, sad se druži s radnicima na gradilištu, pa im i sam pomaže kad zaškripi. „Evo prije neki dan, puklo neko crijevo, pitam šta tražite, imam hidraulike ovdje više nego cio Beograd na vodi."

Ivan Timotijevic (DW/S. Kljajic)

Predviđeno rušenje za sve objekte?

Majstor svog zanata

Kad ga pitamo kako je dospio u tu situaciju, priču vraća na početak. Bio je, kaže, mlad, zdrav i prav, odslužio je armiju i krenuo u Njemačku da usavrši zanat. Zbog pjesme o Jugoslaviji, međutim, od bivših sunarodnika dobio je nož u leđa i '72. se vratio u Beograd. U novinama je našao oglas da 'Iskra' traži majstora specijalistu za Boš-pumpe. „Ja dođem direkt u pogon ovaj koji su sad srušili, tu je bila radionica. Oni su meni kazali: 'Majstore, nama ti trebaš', jer takvih majstora je bilo u Srbiji na prste da se nabroji. I rekli su: 'Sem ako nećeš, za dvije godine nećeš dobiti stan, znači dobićeš ga sigurno, pa onda možeš da se ženiš i šta hoćeš'. To je meni bila mnogo dobra ponuda, a svidjelo mi se i radno mjesto i oni su mene primili."

Stan je želio, u to nije bilo sumnje, ali ne po svaku cijenu. „Ja sam takav čovjek, nikome nisam titrao, nisam govorio da je nešto tako ako nije. Kad je izbila pobuna, jer šoferima nisu isplaćene dnevnice, direktor je mislio da ću da zaštitim njega, a ja zaštitio radnike. Rekao je: 'Kaži ti njima, Timotijeviću, kako su naši šoferi spram onih u Njemačkoj velika gospoda'. Ja kažem: 'Direktore, sve je to tačno, ali ovi ljudi štrajkuju zato što im nisu isplaćene dnevnice i to mjesecima, a tamo svaki minut što utovare, to se plati'."

Gromki aplauz koji je dobio od radnika, koštao ga je obećanog stana. Tek poslije nekoliko godina borbe i suđenja, uspio je da se izbori za krov nad glavom. I to cijelu kuću u vlasništvu – barem je mislio da je tako. „Ja sam to ovjerio u sudu, stanovao tu dvadeset i kusur godina, ko bi pomislio da je to tuđe. Tek kad je krenula legalizacija, ja sam saznao da kuća pripada drugom."

Ivan Timotijevic (DW/S. Kljajic)

Timotijeviću je stigla ponuda za "super dobar stan", a iznad piše "privremeni smještaj"

„Još četiri vlasnika se rodi"

„Počela je legalizacija, zove mene pravnica, kaže da ja predam za tih dvadeset kvadrata što sam dozidao, a oni će za to što je 'Iskra' pravila. I onda su to uvijek razdvajali u direkciji, a ja sam bio laik i nisam mogao da shvatim šta se radi", nastavlja Timotijević svoju priču.

Međutim, dočekao je i penziju, a legalizacija još nije bila gotova. Tek kada se pojavio „Beograd na vodi", klupko je počelo da se odmotava. „Ispostavi se da je Željeznica prisvojila kuću i ja ne mogu da legalizujem, jer je tuđi objekat. Rekli su mi da moram da tužim Željeznicu, pa sam zvao ove što su skupili 'Iskru'. Sve su oni meni pričali, samo da vrijeme prođe. I tek poslije se ispostavi da su oni u talu sa Željeznicom."

S kim onda vodi spor, pitamo Ivana. „To je sad jedno vrzino kolo. Sad ja vidim da borbu vodim i sa Željeznicom, i sa 'Iskrom', i sa Republikom koja je preuzela Željeznicu i sa 'Beogradom na vodi' i sa Gradom Beogradom kome on pripada."

Sa cijelom pozicijom, a bome i opozicijom – insistira Ivan da se napomene, ogorčen i na nekadašnjeg Zaštitnika građana, a sada lidera Pokreta slobodnih građana Sašu Jankovića. „Janković brani 'Iskru' i ovog Novosađanina, zelenaša, koji je kupio Iskru, čak su me zvali da govorim na onom njihovom skupu – pa nisam budala da branim njega, njega koji otima moju kuću", izričit je Timotijević.

Ivan Timotijevic (DW/S. Kljajic)

U razgovoru nema ni srdžbe, ni nervoze, ni straha, već samo optimizma i dovoljno inata da istjera pravdu.

„Ne plašim se nikoga"

„Ispade sad da ja ratujem s velikim zvjerkama. Ma nisam ja tolika marka da ratujem i s jednima i s drugima. Ja sam radnik, zanatlija, a ne pravnik i političar", priča Ivan dok prevrće neku žicu ispucalim i zaprljanim zanatlijskim rukama. „Ali ja sam ovdje sad crijevo, mogu deset godina oko mene da rade. Nego, da je mene primio Vučić – on je čovjek školovan, pravnik – on bi rekao: 'Riješite problem ovom zanatliji, nemojte da se sramotimo'. Ja sam mu pisao, ali čovjek ima preča posla, a ne da sluša kako koji kukumavči i plače."

Umjesto Vučića, dolazile su razne druge delegacije. „Oni su meni davali super dobar stan, ali gore super dobrim slovima piše: 'privremeni smještaj'. Šta ja da radim poslije toga, kuda da idem", pita se Ivan. Pitao je i njih. I baš kad je bio nadomak rješenja, ko za inat, mediji su pisali o njemu i dogovor je propao. „A novine svašta pišu. Jedni kažu kako sam ja nasilnik koji otima od države, drugi pišu kako napadaju radnika...ma piše kako ko hoće, a niko nije znao šta je meni na duši. Pa zamislite kako je kad neko misli da ima kuću i ostvari porodicu, a onda neko samo dođe i otima mu tu kuću."

Izigran od svih, kaže, imao je svakakvih ideja. O tome šta mu je padalo na pamet priča samo kad se snimanje završi. U razgovoru, međutim, nema ni srdžbe, ni nervoze, ni straha, već samo optimizma i dovoljno inata da istjera pravdu. „A znate šta me održalo da budem vitalan? Svi oni što su mi radili o glavi, oni su otišli na onaj svijet, bog da im dušu prosti", kaže Ivan i prkosno zaključuje: „Pitao me još prvi direktor što siječem granu na koju sjedim, a ja mu kažem: znate šta, direktore, ja se poklanjam samo kad uđem u crkvu. Imam svoj zanat i ja ću sa kutijom alata tamo pored Bristola i zaradiću moju platu koju imam ovdje. Ne plašim se nikoga."

 

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu