1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Posljednji let spejs šatla

Ako vremenski uslovi dozvole, danas (08.07.) će biti lansiran Atlantis, američki spejs-šatl na svom posljednjem letu. Trebalo bi da se sa međunarodne stanice vrati za deset dana, što će biti kraj decenijske ere šatlova.

default

Atlantis prije svog posljednjeg leta


Zgrada u kojoj je Nasa montirala spejs šatlove jedna je od najvećih na svijetu. Čudovišno zdanje ima površinu od tri hektara i visoko je 160 metara. Ovdje se decenijama pripremaju američke svemirske misije – ogromni rezervoari goriva se montiraju na nosače, ukrcava se neophodna oprema. Više od 60 ljudi je radilo na tome. Pedesetogodišnji Bobi Vilijams jedan je od njih. Bobi je pune 24 godine predradnik u Nasi. „Probijao sam se do ove pozicije. Počeo sam kao tehničar i radio na raketama koje pokreću šatlove. Zatim sam prešao u odjeljenje zaduženo za spoljne rezervoare. Tada se otvorilo ovo radno mjesto i ja sam se prijavio. Dakle, prešao sam brojne stepenice iako nikada nisam studirao.“
Sada ovdje za Bobija Vilijamsa nema mnogo posla. Sljedeći poduhvat? Teško je reći. Izgleda da će Bobi pauzirati. „Još ne znamo“, kaže ovaj radnik. Bobi i njegove kolege iz montažnog hangara, kao i drugi radnici Kenedi spejs centra, biće na ledu, ali u stanju pripravnosti. Nadređeni su im objasnili da takav status može da potraje između devet mjeseci i dve godine. Bar toliko će Bobi zadržati posao – neke kolege nisu bile te sreće. Prvi veliki talas otkaza biće samo nekoliko sedmica nakon posljednjeg lansiranja šatla. Oni zvanično rade za Junajted spejs alijansu, najveću kćerku-firmu Nase. Ovi ljudi nisu radili samo na Floridi nego i u Hjustonu, gdje su obučavani astronauti i u Hantsvilu u Alabami, gdje je proizvođen hardver i softver. Trejsi Jejts, portparolka firme, kaže da nema pošteđenih: „Otkazi će zadesiti ljude u cijeloj organizaciji: inženjere, tehničare, ljude u administraciji, menadžere – otkaze dobijaju ljud iz različitih struktura kompanije.“ Od desetina hiljada ljudi zaposlenih u američkoj svemirskoj industriji, samo će nekoliko hiljada ostati na budžetu države. Ostali će morati u privatni sektor.

Od Apola do danas

Još prije nego što je Nil Armstrong napravio mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo, počela su istraživanja u programu spejs šatlova. Tadašnji predsjednik Ričard Nikson je 1969. odobrio početak programa koji je trebalo da zamijeni legendarni Apolo.

Flash-Galerie NASA Raumfahrt

Spejs šatl je višekratna letjelica

Spejs šatl je višekratna letjelica – lansira se sa rampe kao raketa, odlazi u orbitu oko Zemlje noseći ljude i raznu opremu, između ostalog i vještačke satelite. Recimo, Endevor je, na svom posljednjem letu u aprilu, odnio na Međunarodnu svemirsku stanicu robotsku ruku od 15 metara koja služi za spoljne popravke. Šatl, za razliku od svih prethodnih letjelica, na zemlju se spušta kao avion i za sljedeći let je spreman već za nekoliko mjeseci.

Kako kaže Valeri Nil iz Svemirskog i vazduhoplovnog muzeja, spejs šatl je trebalo da poboljša život ljudi. „Nova norma svemirskih letova su postali kraći letovi, bliže kući, koji su morali da doprinose životu na Zemlji.“ Da nije ovog američkog programa, ne bi bilo ni čuvenog teleskopa Habl, koji orbitira oko zemlje i pravi čudesne fotografije udaljenih dimenzija koje su zaslužne za otkrivanje velikog broja planeta van Sunčevog sistema.
Prvi spejs šatl Kolumbija lansiran je 12. aprila 1981 – na 20. godišnjicu leta jurija Gagarina, prvog čovjeka u kosmosu. Ukupno je bilo pet šatlova, a dva su završila neslavno – Čelindžer je eksplodirao 73 sekunde nakon polijetanja 1986. godine i tada je poginulo sedam astronauta. Kolumbija se dezintegrisala pred slijetanje 2003. godine i takođe je cijela posada od sedam ljudi izgubila živote. Bili su još Endevor, zatim Diskaveri koji je imao najviše letova (39) i Atlantis – koji ima čast da bude posljednji spejs-šatl u orbiti. „Posljedice nesreća Čelindžera i Kolumbije je da su ljudi iznenada shvatili da let spejs-šatlom nije rutina“, objašnjava Valeri Nil.

Međunarodna svemirska stanica – ISS

Ipak, nesreće nisu obeshrabrile Nasu. 1998. je 15 zemalja počelo izgradnju Međunarodne svemirske stanice koja bi konačno trebalo da bude gotova sljedeće godine. Ova platforma, dimenzija 110x90x30 metara, orbitira oko Zemlje na visini od oko 360 kilometara. Jednu takozvanu nisku orbitu oko Zemlje obiđe za svega 92 minuta. To sve omogućava istraživanje kosmosa kakvo je ranije bilo nezamislivo. A uloga spejs-šatla u tome je neprocjenjiva, kaže Džo Engl, komandir drugog leta Kolumbije iz 1981. godine. „Mislim da su svi saglasni da je šatl najbolje sredstvo koje smo ikada imali, a koje može da prenosi ljude, opremu i zalihe na Svemirsku stanicu, i da ih odande vraća.“

Flash-Galerie NASA Raumfahrt

Atlantis prilikom povratka iz svemira 14. novembra 1994. godine

U zajedničkom radu sa Evropskom svemirskom agencijom na Međunarodnoj stanici ne bi trebalo mnogo toga da se promijeni, smatra Kirk Šireman, menadžer programa Svemirske stanice. „Vjerujem da će posade zajedno raditi na Međunarodnoj stanici najmanje do 2020. godine. Osim toga, imamo još neke zajedničke projekte koji će se nastaviti“, uvjeren je Šireman. Neki dovode u pitanje i samu Međunarodnu svemirsku stanicu – ima najava da bi već 2015. mogla da prestane sa radom. Ipak, države su složne da bi bilo bacanje novca da se Stanica zatvori tako brzo poslije njenog konačnog uspostavljanja. Čini se da će bar do 2020. ovo ostati centar za istraživanja – iako više neće biti spejs-šatlova.

Amerikanci idu na Mars?

Nejasno je šta će dalje biti sa svemirskim programom SAD-a. Obamina administracija je prošle godine prekinula program „Sazvežđa“ i razvoj raketa Ares I i Ares V, kao i letelice Orion. To je urađeno skraćivanjem budžeta Svemirske agencije NASA. Program „Sazvežđa“ imao je za cilj povratak Amerikanaca na Mjesec. Sadašnji planovi, koji nisu definitivni, okreću se asteroidima, Marsu i komercijalnim letovima u svemir.
Na Orionu se i dalje radi, obavljene su i prve probe, a ovo novo čudo bi za lansiranje sa ljudskom posadom trebalo da bude spremno 2016. Tako će Amerikanci možda prvi stići do Marsa, kaže Teri Tri, stručnjak Nase zadužen za komponentu Oriona koja bi mogla da bude kuća astronautima na udaljenim nebeskim tijelima. „Orion bi mogao da bude u dalekom svemiru, da proučava asteroide. Mogao bi da bude na površini Mjeseca. Mogao bi da bude u tranzitu pored Marsa ili da sleti na Mars.“
Međutim, rez programa spejs-šatlova je svakako udar na ponos Amerike kao svemirske sile. U godinama koje slijede, američki astronauti će do Stanice stizati isključivo ruskim raketama Sojuz, a za jedno mjesto u tim raketama plaćaće 55 miliona dolara.

Privatnici voze u svemir

Druga opcija, koja bi mogla da zaživi poslije nekoliko godina, jesu komercijalni letovi. Šta to znači, objašnjava Fil Mekalister, koji je u Nasi zadužen za razvoj komercijalnih letova. „Vizija komercijalnih letova u donjoj orbiti je da imamo razne ponuđače i različite mušterije. Dakle, ne samo Nasu već i Nasu i druge zemlje i privatna lica koja hoće u svemir.“
Postoji recimo ogromna privatna kompanija Spejs Iks. Oni su već razvili raketu Falkon u dvije varijante, i prateću letjelicu Dregon. Probni letovi su već bili uspješni, kaže Kristin Brost, portparolka kompanije. Čekaju se još letovi sa posadama. „Raketa Falkon i letelica Dragon su već prilagođeni za ljude i samo im trebaju mala poboljšanja. Obje ove sprave su već letjele, a naši konkurenti to ne mogu da kažu za svoje letjelice.“

Flash-Galerie NASA Raumfahrt

Atlantis na specijalnom boingu


Da li privatnici mogu bezbjedno da lete do Međunarodne stanice? Džim Tuli je gradonačelnik Titusvila, gradića koji se nalazi pored Nasinog Kenedi-spejs centra. Tuli je siguran da će privatnici još češće letjeti u svemir, što će doprinijeti i razvoju njegovog grada. „Siguran sam da će komercijalni letovi biti češći od Nasinih. I neće moći da se kaže da su to nesigurni letovi. Oni će biti sasvim bezbjedni, ali privatnici će naći način da odlaze u svemir brže, bolje i jeftinije. To je u prirodi privatnog biznisa. Pogledajmo gdje je bila avijacija dvadesetih godine, kada je Vlada počela avionima da prenosi poštu. I tada je vjerovatno bilo ljudi koji su govorili da samo vlada može bezjedno da leti – e pa oni su griješili. Privatnici su ušli u posao i od početka su znali da moraju da vode računa o bezbjednosti.“

Diskaveri ide u muzej

Što se šatlova tiče, oni će u muzeje. Stefani Stilson je na posljednjih 11 letova Diskaverija bila zadužena da letjelica bude spremna i za sljedeći let. Uvek je trebalo mijenjati gume, provjeriti motore i sisteme za hlađenje. Sada je penzionisani Diskaveri posljednji put u hali, otvorenog kljuna sa gomilom kablova. Sprema se za odlazak u muzej Smitsonian u blizini glavnog grada Vašingtona.
„Moramo da uklonimo sve ove opasne materije, tako da ljudi u muzeju smiju da priđu letjelici bez straha. Uklanjamo ostatke raketnog goriva, freon, amonijak, hidraulično ulje. Praktično – gasimo vozilo.“ To traje ukupno devet mjeseci. Sljedećeg aprila će jedan Boing 747 prebaciti Diskaveri u Vašington. Tamo će impozantna letjelica stajati kao spomenik programa spejs-šatlova.

Autori: Nemanja Rujević / Kristina Bergman
Odg. urednik: Zorica Ilić