1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Posljednja stanica Šamac

"Brzi preko Bosne" je stigao do svoje posljednje stanice. Do Šamca. Posavski gradić ima energičnog gradonačelnika, dio izbjeglica se vratio, ali crkve još ne komuniciraju jedna s drugom onako kako bi mogle.

Čamac na suhom čeka bolje dane riječne luke Šamac

Čamac na suhom čeka bolje dane riječne luke Šamac

„Hoćete li da vam ispričam moju odiseju iz Njemačke?“ pita me moja saputnica u brzom vozu, Ajša Muratović iz Gornje Grabske, još uvijek sa statusom izbjeglice u Sarajevu. „Da pustimo tužne priče. Braća su mi bila u logoru na Manjači, imam nestalih i poginulih u porodici, ali ovo iz Njemačke je jedina lijepa priča iz tog perioda,“ kaže Ajša.

Dobro, možda je stvarno vrijeme za lijepe priče, ili samo za lijepe priče. Zauzima udobniji položaj na sjedištu preko puta, dok joj se prvi put licem razliva osmijeh.

Ajša Muratović: U Njemačkoj me prihvatili kao člana porodice

Ajša Muratović: U Njemačkoj me prihvatili kao člana porodice

„U ratu smo moja kćerka Sabina i ja izbjegle iz Gornje Grabske kod Doboja i nekako stigle u Zagreb. Stupimo u kontakt sa mojom zaovom u Kaselu u Njemačkoj i odemo kod nje. Prvi put u inostranstvu, tuđa zemlja, tuđi narod, tuđi jezik... Gledamo vijesti na njemačkoj televiziji, vidimo strašne slike, ali ništa ne razumijemo. Sabina, kojoj je bilo trinaest godina, počela je da ide na kurs intenzivnog njemačkog jezika i vrlo brzo je nastavila redovno školovanje. U školi, među domaćim učenicima, ona skoro, pa najbolji učenik. Njena učiteljica Angelika Dör, pitala je gdje živimo i rekla da bi voljela da me upozna. I došla nam je. Bilo je malo tijesno tu kod moje zaove, ali imale smo sve što nam treba. I znate šta je uradila Angelika? Pozvala nas da pređemo u njenu kuću, u stan u potkrovlju, udoban i lijepo namješten. I bile smo u tom stanu tri i po godine besplatno. Zamislite.“ kaže Ajša, dok joj se suze cakle u očima.

Kao da smo njihova porodica...

Pitam da li su nakon povratka, zadržale kontakt sa plemenitom učiteljicom. „Kako da ne? To je bio potpuno prijateljski odnos, nas dvije smo se jako vezale za Angeliku i do danas smo ostale u kontaktu. Njen muž i troje djece su se toliko trudili oko nas, kao da smo njihova porodica. Šaljemo jedni drugima čestitke i razglednice i nadamo se da će nas oni, akobogda, ove godine posjetiti kada budu išli na more,“ kaže Ajša.

Šta je bilo sa Sabinom? „Sabina je u Njemačkoj završila srednju školu, a kada je ovdje prevela dokumente, priznali su joj višu stručnu spremu. Onda je upisala menadžment još dvije godine i sada joj se to sve računa kao četvorogodišnji fakultet. Radi već pet godina u Sarajevu.“ Eh, kad bi ovakvih priča u BiH bilo više.

Šamac je poznat "ni po čemu"

Centar Šamca je pust, kao da su svi na poslu

Centar Šamca je pust, kao da su svi na poslu

Idem danas u Šamac, nekada Bosanski Šamac, na obali Save, u plodnoj i pomalo zaboravljenoj Posavini. Vjetar puše tako snažno da nosi sve pred sobom i tek tada shvatam prednosti pokojeg kilograma viška. Nema mnogo automobila na ulicama, nema ni ljudi. „Možda rade, možda je ovo neki sretan grad,“ pomislim, a onda prvi Šamčanin, koji mi dolazi ususret na biciklu, razbija iluziju. „Po čemu je poznat Šamac?“ pitam.

„Ni po čemu!“ kaže Joco Marković. „Možda sad po Prudu, ali i on je pripao Federaciji (BiH), više je odžački, nego šamački. Loše se živi ovdje kod nas, skroz loše. Niko nigdje ne radi. Penzije su slabe, oko 200 KM. A što se tiče zajedničkog života, imam komšije Hrvate i Bošnjake i sve je ostalo po starom. Mi obični ljudi se posjećujemo. Nismo mi ni napravili to zlo sa ratom. Politička situacija u zemlji mi se nimalo ne sviđa, ali mislim da smo sada dotakli dno sa kojeg ćemo se početi uzdizati, nema nam druge,“ kaže Joco, dok nam se, takođe na biciklu, pridružuje Joka Stanišić.

Nedžad, Ilija i Boro dijele kafu i ribolovačke priče

Penzionerka je, sa jednom od onih penzija koje je Joco pomenuo. „Nikako se ne živi, sve je stalo i stoji. Sve je manje ljudi koji rade. Pravo da vam kažem, ja ne znam od čega ovi ljudi žive,“ kaže Joka. „Vidjela sam da je u naselju na ulasku u grad, zemlja uzorana, sije se naveliko,“ kažem. „To je izbjegličko naselje Duga, oni su dobili zemlju od opštine na korištenje. Nemaju tu privilegiju starosjedioci,“ dodaje Joco.

Penzioner Nedžad Zukić vratio se u Šamac , u svoju kuću, prije deset godina iz Mađarske. „Preplivao sam Savu, jer nije bilo mosta koji je srušen u ratu,“ kaže Nedžad. Ima dvije kćerke, jedna je ostala u Mađarskoj, a druga živi i radi u Sarajevu. „Nije bilo problema sa povratkom,“ kaže Nedžad. „Evo, ova prva kuća do moje, tu mi je Ilija. Sad je trenutno u Đakovu. Ono do njega je kuća Borina. Pazimo se, posjećujemo se, pijemo kafu na ovim našim terasama. Ja sam dugogodišnji ribolovac, pa kad nešto ulovim dobro i veliko, uvijek podijelim s njima.“

"Ako ćete u Prud, to Vam je ovim smijerom..."

„Ajmo jednu ribarsku priču, kolika je bila najveća riba koju ste ulovili?“ Malo se zamislio, pa kaže: „Dvijehiljadite, ulovio sam soma od sedam kila. Koja je to riba bila. Podijelio sam ga sa svim komšijama. Slikali su me s njim. Inače, najčešće lovim ove od dvije-tri kile. Imamo i ribarsko udruženje. U ovim teškim vremenima, dobro je ponekad 'uloviti' ručak ili večeru,“ kaže Nedžad. Pokazuje mi put do centra grada. „A ako ćete u Prud, to vam je dva kilometra dalje, pa preko mosta,“ kaže. „Šta ću u Prudu, ima li tamo nešto interesantno?“ pitam. „Pa, ima. Ja ne znam jesu li sada tamo ovi naši političari što razgovaraju. Mora se razgovarati, jer, šta je alternativa? Rat. Bez razgovora nema ništa,“ kaže Nedžad.

Župnik Josip Janjić

Župnik Josip Janjić

I Danica Arsenić me upućuje u Prud. „Mi već znamo. Čim novinari počnu dolaziti, znači da se razgovori nastavljaju. Ja ne znam o čemu pričaju, ali možda će biti nešto od toga. Bolje je da razgovaraju nego da se tuku, je l' tako?“ „Lijepo ste to rekli. A kakav je život u gradu? Rade li firme, ima li posla?“ pitam. „Ja vam to ne znam. Nisam odavde. Muž i ja smo izbjeglice iz sela Trnjaci, koje je pripalo Federaciji (BiH). Imamo penzije i pružamo se tačno onoliko koliko nam je dug jorgan i dobro nam je. Ništa nam ne fali,“ kaže Danica.

Načelnik vjeruje u bolje dane

E, pa vrijeme je da odem kod načelnika opštine i pitam ga da li ima nade za Šamac. Načelnik Savo Minić je izabran na posljednjim opštim izborima, mlad je čovjek i kažu, pun energije za pokretanje stvari sa mrtve tačke. Moja koleginica Svetlana Pavlović, iz opštinskog sektora za informisanje, dok me vodi stepenicama na sprat opštine, kaže: „Vidjećete kako je mlad naš načelnik, nijedne bore nema.“ „E, ako hoće nešto dobro da napravi za opštinu, moraće da ima bore. Ne jednu, nego više njih,“ kažem. „I malo sijede kose, takođe.“

Savo Minic

Savo Minić, gradonačelnik koji "još nema bora"

„Recesija je došla i na naše prostore i to se osjeti u svim sferama života,“ kaže načelnik Minić i dodaje da se to najviše odrazilo na ekonomiju. Nada se da to neće povući za sobom socijalne nemire. Šamac je prilično stradao u nedavnom ratu i kompletna infrastruktura je zapuštena. Privreda je uništena, a resursi koji su ostali čitavi, dovedeni su u stanje neupotrebljivosti, ili se radi o zastarjelosti tehnologije. „Opština je prije rata imala sedam jakih firmi u oblasti privrede i poljoprivrede. Poljoprivredno preduzeće 'Hranaprodukt' zapošljavalo je preko 400 ljudi, 'Uniglas' je radio šoferšajbe za 'Volkswagen', a Luka na Savi, koja sada ne radi, prevozila je teret i ljude na taj najjeftiniji način,“ kaže načelnik.

Prioritet mala i srednja preduzeća

Sve firme iz predratnog perioda su privatizovane, ali nisu pokrenute. Grad trenutno živi od malih preduzeća i vještih, malih poduzetnika. „Šta ćete uraditi? Jeste li spremni da počnete dobijati bore? Ljudi su očajni i loše se živi,“ kažem. „Možda to sve nije tako crno kao što izgleda. Meni je žao što sam došao za načelnika u jedno ovako teško vrijeme, ali ono iziskuje radikalne mjere i mjere štednje i ja ću sa svojim saradnicima učiniti sve da napravimo nešto što Šamac i njegovi građani zaslužuju. Imamo projekte i znamo šta treba da se radi. Za početak ćemo podstaći mala i srednja preduzeća i otvoriti radna mjesta. Dobili smo od vlade RS-a dva i po miliona konvertibilnih maraka da pokrenemo 'Hranaprodukt', gradimo Dom kulture u Obudovcu, gradićemo sportsku dvoranu da mlade sklonimo sa ulice, vraćamo frekvenciju za radio stanicu, a 15. aprila 2009. otvaramo Sud u Šamcu sa parničnim odjeljenjem,“ kaže načelnik Minić.

"Praštanje je jedan od naših zavjeta"

Komšijske crkve ne gaje komšijske odnose

Komšijske crkve ne gaje komšijske odnose

Grad je čist, drvoredi potkresani, parkovske površine uređene. U istoj ulici, jedna preko puta druge, su pravoslavna i katolička crkva. Izdaleka izgleda kao da su zvonici spojeni jedan uz drugi. Komšije se gledaju preko crkvenih ograda, ali ne sarađuju. Župnik župe Presvetog Srca Isusova, Josip Janjić kaže da je pokušavao da vrati odnose dvije crkve na predratni nivo, kada su se posjećivali na vjerske praznike, ali nije uspio. „Džaba je sve to. Očito paroh ili neko drugi, ne želi te kontakte. Dolazili su nam na Polnoćku, ja sam njima išao na božićnu liturgiju. Vratio sam se na zgarište naše crkve prije deset godina i nisam nikoga ružno pogledao. Praštanje je jedan od naših zavjeta,“ kaže župnik Janjić i dodaje da se malo katolika vratilo u Šamac. „Prije rata, župa je imala 280 domaćinstava, sa 1200 vjernika, a sada ima svega 60 kuća ili 130 osoba. Imamo samo dvije mlađe obitelji koje imaju po dvoje djece. Ostalo su stare bake i poneki djed.“

U centru grada obnavlja se Azizija džamija, ali se već dvije godine u njoj odvija vjerski život. Efendija Safet Karahmetović kaže da se od predratnih 3 000 Bošnjaka, vratilo oko 750 do 800 osoba. „I dok su ostala dva naroda živjela u mjestima koja gravitiraju seoskim naseljima, Bošnjaci su bili uglavnom gradsko stanovništvo, zaposleno u firmama koje sada ne rade. Možete zamisliti kakav je, u ovo vrijeme, njihov ekonomski položaj,“ kaže efendija. Ni on nije uspio da uspostavi kontakte sa predstavnicima pravoslavne crkve. „To bi bilo neophodno za pomirenje naših naroda a i zbog tradicije tih istih naroda, ali nažalost, sa druge strane, iz pravoslavne crkve, ne dolazi želja za tom saradnjom.“

Ovisnici o internetu iz Šamca

"Ovisnici" o internetu iz Šamca

Omladini ostao samo internet

Na šamačkoj željezničkoj stanici, 'ispraća' me mladost ovoga grada. „Novinarka, može li jedna slika za internet?“ dobacuje jedan mladić. „Otkud znate da je za internet?“ pitam. „Pa, mi ništa drugo ne pratimo. Ne čitamo novine, ne slušamo radio, ne gledamo televiziju. Navučeni smo na internet, skroz. Ovdje nema nikakve zabave, nema diskoteka, kafića, sportske dvorane. Idemo na utakmice nogometaša 'Borca' i sastajemo se jedni kod drugih, po stanovima. I internet, to je sve,“ kaže Zoran Marin. Vade papirić i, dok voz polazi, sa stepenika na ulazu u vagon, diktiram adresu internet stranice.