Posljednja šansa za osuđene na smrt

Ovog ponedjeljka će se najvjerovatnije odlučiti o daljoj sudbini bugarskih zdravstvenih sestara i palestinskog ljekara, koji se već godinama nalaze u zatvoru u Libiji. Oni su naime optuženi da su više od stotinu dijece u ovoj zemlji inficirali virusom AIDS-a. Optuženi su do sada već više puta osudjivani na smrt, uprkos dokaza da u bolnici u kojoj se to dogodilo ne postoje adekvatne higijenske mjere, pa se tako dešavalo da su šprice za injekcije više puta upotrebljavane. Medjutim ovaj slučaj je od samog početka bio politički važan za Libiju – tako da se upravo tu i nalazi, dakle u politici a ne pred sudom.

Sudski je ovaj slučaj završen. No ipak prije nekoliko dana nakon što je propao i posljednji zahtijev za opozivom donesene presude, pojavio se povećani optimizam kada je riječ o eventualnom pomilovanju osudjenih. Naime bugarski ministar vanjskih poslova je kazao da je došlo do dogovora. A prema izjavama ovog diplomate koji je posjetio osudjene u zatvoru, medju njima trenutno vlada dobro raspoloženje uz dosta nade.

Osudjeni su inače do zadnjeg trenutka osporavali da su virusom AIDS-a inficirali više od 4 stotine dijece, pozivajući se pri tom na loše higijenske uvjete u bolnici koji su prema njihovim riječima bili uzrokom masovne infekcije. No libijski sud ih je u Decembru prošle godine proglasio krivim, a potom je i vrhovni sud ove zemlje potvrdio presudu. No sada postoje i odgovarajuće važne novine rekao je putem telefona advokat osudjenog palestinskog ljekara, Tuhami al-Tumi, pred današnju sjednicu vrhovnog vijeća libijskih sudija:

”Mi ćemo vrhovnom vijeću suda podnijeti molbu za pomilovanjem za što su nas opunomoćili osudjenji. Ukoliko vijeće prihvati ovu molbu, tada će ono donijeti odluku o pomilovanju ili će smrtnu presudu preinačiti u doživotni zatvor. A to bi opet značilo njihovo izručenje Bugarskoj".

Čak je i ljekar koji je inače palestinskog porijekla u medjuvremenu od prošlog mjeseca postao bugarski državljanin. Inače sjednica sudskog vijeća se održava iza zatvorenih vrata, a advokati više nemaju pravo da se jave za riječ. U Libiji koja nema niti parlament niti predsjednika pomenuto sudsko vijeće ima najveći autoritet kada je riječ o pomilovanjima, kaže advokat al-Tumi:

”Ovo vijeće odgovara funkciji koju ima premijer, zatim predsjednik države ili kralj u nekoj drugoj zemlji na svijetu. U libijskom sistemu je vrhovno vijeće sudija ustavri jedini autoritet koji se može izjasniti o pomilovanju ili promjeniti neku kaznu”.

A to da se osudjenji i njihovi advokati nadaju zatvorskoj kazni ili čak pomilovanju, ima veze sa familijama čija su djeca inficirana. Prema navodima pojedinih agencija svaka familija bi trebala da dobije odštetu od milion Dollara. Prethodno su zahtijevi za odštetama kretali i od 1O miliona Dollara po svakoj porodici. Za većinu njih nije riječ o nekoj osveti, već o optimalnom liječenju njihove dijece. Muhammad Baschir čija je kćerka 1997. u Bengaziju inficirana virusom AIDS-a i koja je potom zarazila i svoju majku, protiv je izvršenja smrtne presude:

”Ja odobravam obeštećenje iz jednog jedinog razloga: želim da se moja kćerka i moja žena te sva ostala dijeca liječe. Njima je to hitno potrebno. Izvršenjem smrtne kazne ništa se ne bi promjenilo. Mi prihvatamo pomenuto riješenje zbog naše dijece i Libije".

Prema izjavama advokata odluka o životu ili smrti osudjenih ionako nije u rukama roditelja, već libijskog naroda kojeg zastupa vrhovno vijece sudaca. Medjutim dogovorom koji je postignut sa porodicama inficiranih virusom AIDS-a, odluka vijeća o eventualnom pomilovanju tek je sada postala moguća.