1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

"Porno rat" - gore nego što fotografija može pokazati

Fotograf Kristof Bangert objavio je fotografije koje nijedna redakcija nije htjela. Fotografije iz rata: sirove i krvave u knjizi "War Porn". Za Dojče vele govori zašto ljudi najčešće okreću glavu od ovakvih prizora.

DW: Gospodine Bangert, onaj ko otvori Vašu knjigu vidjeće rat u svom njegovom užasu, potpuno nefiltrirano: obezglavljeno ljudsko tijelo bačeno na deponiju smeća koje su skoro pojeli psi. Beba u korpi ostavljena sama u napuštenoj kući... Nago, pretučeno tijelo u krvi. Moraju li fotografije iz rata biti toliko brutalne?

Christoph Bangert: One moraju biti brutalne isto onoliko koliko je brutalan i sam rat. Nijedan rat nije svet, nije poseban. To ljudi čine otkada postoje. I, i to mora jednako da bude dokumentovano kao i sve drugo. I na nama je svima da nešto od toga napravimo - ili da ne napravimo ništa.

Kada pogledam neku od ovih fotografija imam potrebu da skrenem pogled. A vi to iz profesionalnih razloga morate da vidite na licu mjesta - uživo. Koliko Vam teško pada sve to?

Christoph Bangert

Kristof Bangert

Veoma je teško. Ali, kao fotograf to morate da prevaziđete i u tako ekstremnim situacijama morate da radite i da budete jednostavno profesionalni. A to je jako važno, jer ja po zadatku odlazim u te oblasti - upravo da uradim takve fotografije. I moram takođe i da ih objavim. Nažalost neke užasavajuće fotografije se nikada ne objavljuju i zbog toga su one sad našle mjesto u ovoj knjizi.

Mnoge fotografije nisu objavljene jer su jednostavno previše brutalne. Čak i mi ćemo uz ovaj tekst objaviti neke koje nisu "toliko strašne". Možete li da razumijete ovu samocenzuru, ovu zaštitu od surove realnosti?

To je potpuno prirodna reakcija. Samocenzura u osnovi se odvija u tri faze. Prvo je tu sam fotograf. Jer, ni ja sam mnoge fotografije ne proslijedim redakciji. Potom se i u redakciji odlučuje: šta objavljujemo a šta ne? I treća faza - i to je u suštini i najzanimljivija - je ono što činimo svi: mi kao posmatrači ne želimo često da gledamo te fotografije. Mi ih sklanjamo. Ne možemo da pređemo preko sebe. Zato ova knjiga nije samo kritika medija ili samokritika, već kritika svih nas. Odgovornost leži na svima nama da ovakve fotografije tražimo i gledamo, pa čak i ako je užasno teško.

Ali, zar nećemo onda samo još više otupjeti, ako gledamo još brutalnije scene?

Ne vjerujem da ćemo da otupimo. To su tako užasne stvari koje svakog dirnu. Na to se čovjek ne može naviknuti. Sjetite se fotografija oslobađanja Aušvica. To je ekstremno i užasno. Ako na te fotografije ostanemo imuni onda više nismo ljudi. To nisu fotografije koje čovjek treba da gleda svaki dan, ali ih svakako treba vidjeti. A mi to ne radimo jer nam je teško i jer sebe stalno cenzurišemo.

Ne pothranjujete li ovom knjigom prije svega voajerističke potrebe? Na kraju knjiga se zove "War Porn" ("Porno rat").

Ove fotografije su u izvjesnoj mjeri nehumane. Ali, ono što se ovim ljudima dogodilo je ono što je najstrašnije. To je ono što je teško izdrživo, a ne fotografija. Nas dotakne samo odraz realnosti, ali je sam događaj mnogo gori od onog što fotografija uopšte može da pokaže. No, to i dalje ne znači da fotografije ne treba objavljivati. One se uvijek mogu označiti kao pornografske i voajerske. Ali, nema izgovora za to ako ove slike ne priznate i ne pogledate.

Fotografski gledano dio ovih fotografije je visoko estetski. Lijepe fotografije iz rata - nije li to apsurdno?

Rat je apsurdan. Sve te čudne stvari koje se tamo događaju i koje nemaju smisla. Rat je horor! Ali, ja ne mogu da pravim loše fotografije jer je tema ozbiljna. To ne znači da mi zbog toga nalazimo da je lijepo ono što se tamo događa. Moj zadatak je da uradim dobre fotografiije kako bi ih ljudi uopšte pogledali. Jer, loše fotografije ionako niko i ne gleda.

Pomaže li Vaš rad žrtvama, ljudima koje ste fotografisali?

Ja nikom ne pomažem. Ja dokumentujem ono što doživim, onoliko iskreno i istinoljubivo koliko je to moguće - pa čak i ako nikada nije objektivno.

Natjera li Vam ono što vidite i preživite ponekad suze na oči?

Meni ne, ali drugim kolegama se to dešava. Teški emotivni momenti za mene kao fotografa dolaze uvijek kasnije. Jer, kada radite onda ste koncentrisani, sve se događa brzo, radi se samo intuitivno i pokušava se tehnički uraditi dobra fotografija. Nema mnogo vremena za razmišljanje. Najgore dolazi kasnije kada pogledate fotografije i onda zaista preživite ono što ste malo prije toga vidjeli.

Ove fotografije nisu samo na kameri ili na hard disku, one su u mojoj glavi. S tim se čovjek mora nositi. Ali, i to je blagoslov - jer koliko ljudi je bilo u ekstremnim situacijama - vojnici i civili u ratom zahvaćenim područjima - i nemaju ništa u rukama. Preživljeno je onda teško pretočiti u riječi. Moja velika sreća jeste da imam fotografije. Kada prijateljima ili porodici želim da ispričam šta sam doživio - jednostavno im pokažem fotografije.

Christoph (Kristof) Bangert (rođen 1978) je fotograf i novinar. Fotografiju je studirao u Dortmundu i Njujorku. Bangert danas radi u ratom zahvaćenim područjima kao npr. u Avganistanu, Darfuru, Paksitanu, Nigeriji i palestinskim oblastima. Rat u Iraku dokumentovao je za Njujork tajms. Bangert je više puta nagrađivan za svoj rad.