1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Porše za plašenje Rusije

NATO formira trupe za brze intervencije koje bi trebalo da budu odgovor na rusku prijetnju. Njemačka ima ključnu ulogu u stvaranju elitne jedinice. Ministri odbrane članica NATO od četvrtka u Briselu dogovaraju detalje.

U Sjevernoatlantskom paktu sve dobija svoju skraćenicu. Jedinice, misije, činovi, sve je – baš kao i sam NATO – poznato po akronimu. Najnoviji glasi: VJTF, u punoj dužini Very High Readiness Joint Task Force. Pošto malo kome pada napamet da izgovara čitavu konstrukciju, već se odomaćio naziv spearhead – vrh koplja. Jedan general novu jedinicu naziva poršeom u voznom parku Alijanse. Iza jezičkih igrarija stoji plan skovan prošle jeseni: u slučaju posebno visokih tenzija, NATO će biti u stanju da u najkraćem roku rasporedi 5.000 vojnika na spoljne granice saveza. Jasno je da se tu misli na istočne granice, one prema Rusiji. To bi trebalo da bude odgovor na ono što Zapad naziva „agresivnom spoljnom politikom“ Moskve.

Njemačka na čelu kolone

Nove trupe tek poprimaju konture. Njemačka, Holandija i Norveška su spremne da formiraju prve redove, njihove armije čekaju da iz ministarstava odbrane dobiju detalje o brojnosti i konceptu VJTF. Komandni štab čitavih trupa nalazi se u zapadnonjemačkom Minsteru dok centralno mjesto zauzima bataljon motorizovane pješadije 371 iz Saksonije. Uprkos tome, u borbenu odlučnost Berlina i dalje se sumnja. Zapadna štampa to čini otvoreno, dok se po briselskim hodnicima to može čuti tiho. Takav imidž Berlin je zaradio nakon uzdržanosti tokom bombardovanja Libije nakon kojeg je svrgnut Gadafi. Osim toga, one borbeno spremnije u sjevernoatlantskom paktu često nervira njemačko shvatanje demokratije – to, naime, da Bundestag mora da odobri svako slanje vojske u misije.

Karl-Heinz Kamp BAKS

Karl-Hajnc Kamp

No, sada ni ta zabrinutost nije bez neke: kako u samo dan ili dva spremiti trupe za brzu intervenciju i istovremeno pribaviti saglasnost parlamenta? Folker Rihe predsjedava skupštinskom komisijom čiji je zadatak upravo da pomiri zahteve NATO i njemačke parlamentarne demokratije. On ne vidi problem: „Parlament odlučuje, makar i po ubrzanom postupku ako treba.“ Međutim, vojni stručnjak Karl-Hajnc Kamp nije tako ubijeđen, vjeruje da ćemo na djelu imati „jedinicu za brza dejstva i sporu politiku“.

Aktuelni vrh koplja nije prva NATO trupa za brza dejstva. Ali, do sada je Alijansa trpjela posljedice nećkanja brojnih članica da svoje elitne jedinice stave u funkciju saveza u odgovarajućem broju. Sada su prilike drukčije – već je opšte mjesto postalo tumačenje da je kriza u Ukrajini bila svojevrsni budilnik koji je trgao NATO iz letargije. Nove trupe, naravno, nisu definisane kao trupe za plašenje Rusije nego kao jedinice za odvraćanje potencijalnih agresora. Sjedinjene Države već na osnovu bilateralnih sporazuma imaju nekoliko stotina vojnika u zemljama istočne Evrope. Svoje jednice za brze akcije sprema i Britanija.

Pogled na istok

Krajem januara počinju suve vježbe kada će oficiri i planeri na računaru simulirati pokret trupa. Krajem aprila onda prava vežba – koliko brzo trupe mogu da se spakuju, krenu i stignu na odredište? NATO za sada nije definisao tačnu brzinu, pominju se 48 ili 72 sata od podizanja uzbune pa do pune borbene gotovosti na granici. Ovdje deviza glasi: što brže – to bolje.

Na ljeto će onda biti izveden i prvi probni pokret trupa. Najveći problem već se nazire – transport opreme i vozila do potencijalnog fronta. Transportnih aviona nema dovoljno, a željeznica više ne raspolaže sa dovoljno teških teretnih vagona kao u vremenima hladnog rata. Kada trupe ipak nekako stignu tamo gdje treba da stignu sačekaće ih spremne zalihe municije, hrane, teške opreme kao i četrdesetak oficira, prije svega stručnjaka za logistiku i komunikaciju. Ukupno bi trebalo da bude šest ovakvih baza – u tri baltičke zemlje, Poljskoj, Rumuniji i Bugarskoj. Dakle sve prema istoku.

Troškovi čitavog poduhvata još nisu izračunati. Komandni punktovi i male baze u ciljnim područjima iznose oko deset odsto čitavih troškova i trebalo bi da se finansiraju iz zajedničke kase. Ostatak plaćaju države koje i šalju vojnike. Potpuno u skladu sa nepisanim pravilom NATO: „Ko puca, taj plaća“. Doduše plaća i onaj ko samo ide da, bez ispaljenog metka, zaplaši potencijalnog agresora.