1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

"Ponovno rođenje" bugarskih Turaka

Prije 30 godina komunistički režim u Sofiji pokrenuo je projekat prisilne asimilacije turske manjine u Bugarskoj. Bugarski Turci morali su mijenjati svoja imena, u javnosti više nisu smjeli koristiti turski jezik.

Bahtiyar Karaali nikada neće zaboraviti kako su se jednog jutra u njegovoj kući odjednom pojavila dva policajca naoružana kalašnjikovima. Jedan od njih je bio njegov susjed. "Oprosti moj prijatelju, sad ideš s nama. Tvoje će se ime promijeniti, odaberi novo", sjeća se Karaali, pripadnik turske manjine u Bugarskoj, riječi svog susjeda. "Ali kako da to napravim? Ime su mi poklonili moji roditelji, ne mogu ga mijenjati", uzvratio je on tada policajcima.

24. prosinca 1984. vojne i policijske postrojbe opkolile su okrug Krdžali na jugu Bugarske, u kojem živi veći dio pripadnika turske manjine. Ceste su bile blokirane, telefonske veze prekinute, a na snazi je bila zabrana izlaska iz kuća. Na teren su stigli tenkovi i vodeni topovi, civilno stanovništvo bugarskog podrijetla je naoružano. Iz Sofije je bilo naređeno da sav raspoloživi radni kadar iz bugarskih ureda za prijavu boravka bude poslan u Krdžali kako bi turska manjina dobila nove osobne dokumente. Pod pritiskom ratnog prava svi predstavnici manjine bili su prisiljeni da "bugariziraju" svoja turska imena. Odmah su dobili nove osobne iskaznice. Turski se jezik više nije smio koristiti u javnosti, sva to tada postojeća manjinska prava su povučena.

Žrtve se javljaju DW-u

Trauerfeier in Mogiljane Bulgarien

Migiljane: Sjećanje na žrtve prisilne asimilacije

Nije trebalo dugo čekati na prosvjede. Već prvi dan u njima je sudjelovalo preko 11.000 ljudi, sve je proteklo uglavnom mirno. Po službenim navodima sigurnosne su snage zaplijenile samo nekoliko noževa i drvenih štapova. Brojni demonstranti su svejedno uhapšeni i zatvoreni u jedan kazneni logor na Beleneu, jednom otoku na Dunavu. Među njima je bio i Mastin Esirov. "Neki su pobjegli u šumu, drugi su se sakrili u podrumima i sjenicama. Na kraju su svi pronađeni", sjeća se on. "Dvije godine kasnije ja sam, da apsurd bude veći, bio prisiljen promijeniti i ime mog djeda, iako je on preminuo 16 godina prije mog rođenja."

Do januara 1985. ove su akcije bila tajne, ali vijesti su polako počele "curiti" u javnost. Bahtiyar Karaali se tada obratio Deutsche Welleu: "Nazvao sam Deutsche Welle kako bih izvijestio o tome što se ovdje događa. Telefonski sam broj naučio napamet, prve brojke su bile 0049..."

Napadi bugarske vlade protiv turske manjine su počeli u javnost nakon što je u znak prosvjeda francuski predsjednik Francois Mitterand kratkoročno otkazao državni posjet Bugarskoj. Odmah nakon toga je Komunistička partija u Bugarskoj objavila kako je akcija u Krdžaliju i u regiji okončana uspješno, i da će biti nastavljena u drugim regijama u kojima živi turska manjina. 31. marta 1985. komunistički vlastodršci su priopćili da su promijenjena sva turska imena. Od tog trenutka se intenzivno radilo na unosu novih imena u sve relevantne registre. Svaki predstavnik turske manjine u idućim je godinama dobio u prosjeku 19 novih potvrda i službenih dokumenata, od rodnog lista, preko vozačke dozvole pa sve do liječničkog dosjea.

Masovni egzodus bugarskih Turaka

Paralelno s time u toku je bio ideološki dio kampanje. Povreda ljudskih prava koju je naredio državni vrh dobila je zvučno ime: "ponovno rođenje". Time se sugeriralo da se turska manjina preko mjera asimilacije ponovno vratila svojim bugarskim korijenima. Komunistička propaganda je pokušala uvjeriti ostatak stanovništva, ali i svjetsku javnost, da su mjere asimilacije bila dobrovoljna odluka turske manjine. Propagandni napori su propali zbog rastućeg otpora mjerama Sofije. U ožujku 1985. proturski teroristi su napali jedan putnički vlak, poginulo je sedam osoba. Između 1988. i 1989. razvijaju se i politički oblici protesta, utemeljene su organizacije za zaštitu ljudskih prava i društva za zaštitu turske manjine.

Stacheldrahtzaun an der Grenze zwischen Türkei und Bulgarien

Ograda sa bodljikavom žicom između Bugarske i Turske

Početkom 1989. komunistička vlast u Sofiji je shvatila da situacija izmiče kontroli. Zaključila je da se nastali pritisak može smanjiti samo iseljavanjem pripadnika turske manjine u Tursku. Početkom maja 1989. partijski i državni šef Todor Živkov se obraća stanovništvu s ponudom da svi oni koji to žele mogu napustiti zemlju. Predstavnici turske manjine na brzinu su počeli prodavati sve što su imali kako bi mogli odseliti u Tursku. Nastao je kaos, od kojeg su mnogi Bugari besramno profitirali na muci svojih sugrađana. Za smiješne svote su kupovali njihove kuće, a svoje su stare automobile Turcima prodavali po previsokom cijenama. Na graničnim prijelazima su nastale kilometarske kolone. Ipak je za mnoge novi život u Turskoj bio san koji su počeli sanjati. "Auto je bio prepun, prtljaga, televizor, sve. Putovnice su bile u džepu", sjeća se svjedok vremena Mastin Esirov. "Ali onda je Turska zatvorila granicu i više nismo mogli napustiti Bugarsku." Nakon što se preko 300.000 bugarskih državljana doselilo u Tursku, Ankara je bila prisiljena krajem avgusta zatvoriti granicu.

Vlastodršci u Sofiji pokušali su opravdati svoju akciju i svu krivnju su prebacili na tursku manjinu. Za masovni egzodus je propaganda koristila cinični pojam "velike ekskurzije" i pokušala je uvjeriti svjetsku javnost da su ti ljudi samo privremeno otišli u Tursku - kako bi posjetili rodbinu. Ali i ti propagandni pokušaji su propali. Nekoliko mjeseci kasnije, 10. novembra 1989. godine, diskreditirani Živkov je smijenjen, i to od strane svojih partijskih drugova.

Nacionalisti protiv turske manjine

#video#

Jedna od prvih mjera nove, još uvijek komunističke vlade, bilo je ponovno uvođenje manjinskih prava za bugarske Turke. Ali prisilne mjere protiv turske manjine zatrovale su atmosferu u zemlji. Krajem 1989. i početkom 1990. bugarski nacionalisti i profiteri turskog egzodusa pokrenuli su masovne prosvjede, koji su Bugarsku doveli na rub građanskog rata.

Tijekom 1990. napetosti su popustile - i to utemeljenjem stranke turske manjine, sudskim procesom protiv visokorangiranih komunističkih dužnosnika zbog povrede ljudskih prava i brzom demokratizacijom zemlje.

Dva bugarska državna predsjednika i jedan šef vlade otada su se u više navrata ispričali turskoj manjini, no sudski proces je nakon nekoliko godina obustavljen. Većina iseljenika nije se vratila. Gotovo dvadeset godina je suživot bugarske većine i turske manjine tekao bez trzavica. Ali s pogledom na posljednjih pet godina sociolozi redovito upozoravaju na odbojno držanje prema etničkim manjinama i porast stope antiturskih incidenata. Više manjih stranaka koje su s vremena na vrijeme bile zastupljene u bugarskom parlamentu ili su još uvijek u njemu, huškaju protiv turskih Bugara i ogorčeno se bore protiv njihovih manjinskih prava. Ne smije se podcijeniti opasnost da bi napetosti ponovno mogle eskalirati.