Polen-Hilfe aus Deutschland

Proslavu Božića 1982. godine, tada 15-godišnja Marija Jarmošuk (Maria Jarmoszuk), neće nikada zaboraviti. Otkad je vojno vijeće godinu dana ranije preuzelo vlast u Poljskoj i proglasilo vanredno stanje, ubijeno je 50 i uhapšeno više do 5.000 ljudi. Marijina majka je u ljeto 1982. godine također uhapšena. Pošto je njen otac bio u inostranstvu, Marija i njene dvije sestre su ostale same kod kuće. S obzirom da je najstarija bila punoljetna, nisu morale biti zbrinute u nekom od dječijih domova. Bankovni račun Marijine majke je bio zamrznut.

„Sjećam se da je trpeza bila prazna. Jedino što smo imale je bila božićna jelka. Sve je bilo tako tužno. U jednom trenutku je neko pozvonio na vrata i donio nam paket. Unutra su bili orasi i narandže. Veće u životu nisam vidjela. Nikada neću zaboraviti miris tih naradži koji se širio kroz cijelu sobu“, sjeća se Marija Jarmošuk.

Komšijska pomoć

Pošiljalac paketa je bila porodica Mayer iz Münchena. U crkvenoj zajednici su saznali da u Poljskoj postoje tri djevojčice koje žive bez roditelja. Mayerovi nisu bili jedini: Nijemci su nakon uvođenja ratnog stanja u Poljsku za nekoliko mjeseci poslali preko 30 miliona paketa. Bili su to paketi koji su sadržavali osnovne životne namirnice. Berlinski režiser Lew Hohmann se u filmu “Paketi solidarnosti” prisjeća 30. godišnjice vojnog puča i talasa donacija iz Zapadne Njemačke.

„Ono što me impresioniralo je bila velika spremnost i angažman ljudi koji su pomogli. Danas mo navikli donacije uplaćivati preko bankovnih računa. Ti ljudi su sami sjeli za volan i odvozili pomoć, a da nisu ustuknuli pred šikaniranjima vlasti i na graničnim prelazima. Dali su sve od sebe kako bi pomogli susjednoj Poljskoj i ljudima koji su tamo živjeli”, kaže Hohmann.

U Hohmannovom filmu se pažnja posvećuje ljudima, poput špeditera Georga Dietricha iz Offenburga koji je lično u svojim kamionima vozio pakete pomoći u Olštin (Olsztyn) na sjeveru Poljske. Sada, skoro 90-godišnji Dietrih, još uvijek jednom godišnje odlazi u Olštin gdje nosi poklone u školu koju pohađaju gluha djeca. Junakinja Hohmannovog filma je i ljekarka Krystyna Gräf iz Frankfurta koja je krijumčarila literaturu i pisaće mašine pripadnicima poznatog poljskog sindikata “Solidarnost” na čijem je čelu bio Lech Walesa.

Nova slika o Njemačkoj

Paketi pomoći su dolazili i iz ostalih evropskih zemalja, ali i SAD i Japana. Razlog što je iz Njemačke stizao najveći broj paketa je taj što je njemačka vlada u februaru 1982. godine ukinula poštarinu na pakete pomoći za Poljsku. Koordinacija humanitarne akcije se najvećim dijelom odvijala preko katoličke crkve koja je poljskoj vladi bila trn u oku. Bez obzira na to, ipak je odlučeno da se akcije ne ometaju. Naime, vlastodršci su znali da sami ne mogu prehraniti stanovništvo.

„Za starije generacije je to bilo od velikog značaja. Dakle za one koji su rat doživjeli kao dijete ili odrasla osoba. Njihova slika o Nijemcima se do tada zasnivala na nacističkom vremenu ili na onom što im je nudila sovjetska propaganda. Međutim, nakon toga se promijenila slika o Nijemcima. Ona je odjednom postala pozitivna“, kaže Marija Jarmošuk.

Bivši vođa sindikata Lech Walesa u filmu „Paketi solidarnosti“ jasno kaže: „Borba Solidarnosti bez pomoći iz inostranstva ne bi imala velike šanse na uspjeh“. Lewu Hohmannu je također jasno da su od svoje spremnosti da pomognu uglavnom profitirali i sami Nijemci.

Autori: Friedel Taube / Mehmed Smajić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić