Polumjesec iznad Balkana

Neue Zuercher Zeitung piše: "Iz ugla Istanbula Balkan, što na turskom znači pošumljeno brdo, izranja u drugom svjetlu nego kada se posmatra iz Brisela. Gledajući sa sjeverozapada, to je jedna raskomadana i etnički pomiješana zona, koja niti kulturološki, niti ekonomski nije posebno atraktivna. 'Interesantan' je Balkan samo kada prijete konflikti i talasi izbjeglica. I uopšte je Balkan na Zapadu od 20. stoljeća problematičan pojam. Ali Turska ima potpuno drugačiji pogled na Balkan. To je, kako smatra turski šef diplomatije Davatoglu, centralni prostor između Afrike, Evrope i Azije i zona od ogromnog kulturološkog i ekonomskog značaja. Ovaj pogled je rezultat nove vanjsko-političke orjentacije Ankare, koju karakteriše tzv. "strateška dubina" u odnosima sa susjedima, od Bliskog Istoka preko Kavkaza do Balkana. Stanovnici Balkana su svoje zlatno doba doživjeli u Osmanlijskom carstvu.

Tada je bilo moguće da od srpskog dječaka sa sela Baje Nenadića postane veliki vezir Mehmed paša Sokolović. Iz beznačajnih mrlja na karti kao što su Beograd ili Sarajevo razvili su se gradovi sa stotinama crkvi i džamija. Tek nakon pada Osmanlijskog carstva došlo je do etničkih konflikata, koji su po mišljenju Zapada, tipični za Balkan. Davatoglu i njegovi sljedbenici nazvani su neo-osmanlijama. Riječ je o islamski orjentisanoj političkoj generaciji, koja je zamijenila kemalističku elitu. Za razliku od kemalista ona pozitivno gleda na Osmanlijsko carstvo i ima opušten stav prema multietničkim društvima."

"Na političkoj ravni Ankara je vrlo uspješno posredovala u poboljšanju odnosa između Beograda i Sarajeva, Beograda i Sanžaka. Ali više iznenađuje što ona finansira rekonstrukciju osmanlijskih spomenika kulture. U Albaniji, Makedoniji i Kosovu privatni turski koledži i univerziteti imaju odličan glas. Na turskim plažama odmore provode turisti sa Balkana. Turske TV-serije konkuriraju uspješno sa španskim sapunicama. Jednom riječju, turski polumjesec nad Balkanom ne može se previdjeti."

Osmanlijsko carstvo - kulturološka katastrofa

"Osmanlije su, kako smatra istoričar iz Graca Karl Kaser razvili sistem tributa u cilju vojne ekspanzije. Sistem se bazirao na haraču, dakle porezu koji se uzimao od potčinjenih. Dok je sve funkcioniralo, osmanlije su bile tolerantne. Međutim nemuslimani nisu imali privilegije kao muslimani i socijalni uspon bio je moguć samo prelaskom na islam, koji nije bio dobrovoljan. Janjičari su uzimali danak u krvi. Hrišćanske dječake odvodili su u Istanbul i pravili od njih velike vojskovođe i vlastodršce. Austrijski istoričar Kaser stoga ocjenjuje osmanlijsko carstvo kulturološkom katastrofom, koje je Balkan stotinama godina izoliralo od ostatka Evrope, ne dozvoljavajući da tamo ostavi traga niti renesansa, niti reformacija niti prosvjetiteljstvo. Nije bio moguć ni razvoj lokalne inteligencije."

"Hrišćani su se nakon oslobađanja od Osmanlija kada je došlo do stvaranja nacionalnih država krvavo svetili nad muslimanskim susjedima. U periodu od 1820. do 1920. na stotine hiljada muslimana je ubijeno i protjerano. Mnogi su u Turskoj našli novu domovinu. Ono što je ostalo kao trajno nasljeđe i to do dan danas je distanca građana, kao podanika prema državi i velika uloga Pravoslavne crkve, koja je pojačala etničko razgraničenje. S druge strane, nerijetko se može čuti kako Turci jednostavno sve bolje kapiraju nego EU. U Briselu se sa skepsom gleda na dolazak Turaka na Balkan. EU doduše ne voli previše ovaj region. Ali ako već dolaze Turci, onda bi Evropljani Balkan ipak da zadrže u krugu svoje familije", zaključuje NZZ.

"Multi-kulturno društvo živi, ako nigdje onda u Sloveniji"

"Multi-kulturno društvo živi, ako nigdje onda u Sloveniji", naslov je članka koji je objavio Die Welt. "Multi-kulturni koncept živi i nije mrtav. To je evropska realnost, kaže 55-godišnji doktor, porijeklom Ganac, gradonačelnik Pirana. On je ujedno prvi gradonačelnik crne boje kože na prostoru jugoistočne Evrope. Ni u snu Peter Bossman nije mogao da zamisli da će jednoga dana postati gradonačelnik jednog evropskog grada. Kao sin diplomate, on je planirao da studira u Velikoj Britaniji. Zbog svog angažmana u studenstkom pokretu protiv vojne hunte koja je tada vladala u Gani, Bossman je morao napustiti svoj rodni grad Accru. Kao poručena došla mu je stipendija UN-a za studij medicine u tadašnjoj Jugoslaviji. Kada je došao u Beograd bio je užasnut što su ga stavili u voz za Ljubljanu. Htio je studirati u glavnom gradu.

Početak mu nije bio lak. Mjesto pored njega u autobusu znalo je ostati prazno. Tokom studija je upoznao suprugu Karmen, hrvatsko-slovenačkih korijena. Željeli su otići u Ganu, ali dvije trudnoće su to spriječile. Potom je Bossman zbog poznavanja jezika otišao na slovenačku obalu, gdje je liječio strane turiste. Neki su bili skeptični, neki iznenađeni ali on je sa svojim ljubaznim pristupom otklanjao sve predrasude. A onda su počeli govoriti, ne idi u Ganu, ostani ovdje ti si ionako dio nas. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost on se prijavio kao doktor dobrovoljac. Nakon tri godine dobio je slovenački pasoš i stupio u Socijaldemokratsku partiju. Dvije sedmice nakon što je kancelarka Merkel objavila da je multikulturno društvo mrtvo, Bossman je postao gradonačelnik Pirana. Njegov izbor za gradonačelnika odaslao je pozitivan signal za imigrante na cijelom evropskom kontinentu. Nemoguće je, nakon desetljeća imigracije, multietnička društva u Evropi proglasiti mrtvim. Ona su tu i njihovo postojanje ne može se poreći", piše list Die Welt.

Autor: Jasmina Rose
Odg. urednik: Zorica Ilić