1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Politika povlađivanja 2.0

Bivši premijer Brandenburga, Matijas Placek (SPD) je za politiku povlađivanja Rusiji. Kancelarka Angela Merkel zna da bi to bila velika zabluda, smatra Bertold Koler.

Proteklih dana održana su dva govora koji, iako se o njima izvještavalo, nisu dobili pažnju koju zaslužuju, i to baš kao kombinacija. Jedan govor je održala kancelarka Angela Merkel u Sidneju. Drugi je bio mnogo kraći i pojavio se u formi intervjua koji je dao Matijas Placek, bivši premijer Brandenburga i bivši šef SPD u toj saveznoj državi, koji sada predsjedava Njemačko-ruskim forumom. Merkel i Placek su govorili o pitanju: kako Njemačka treba da reaguje na izazove Putinove neoimperijalne politike. I pokazali fundamentalne razlike u mišljenjima o njemačkoj politici prema Rusiji, razlike koje se ne mogu naći samo u vladajućoj velikoj koaliciji, gdje se zataškavaju što je bolje moguće. Oba stava odražavaju i napetost između polova javne debate u Njemačkoj i Zapadnom savezu, koju Moskva nastoji da svim sredstvima uveća.

Merkelova je u Australiji kritikovala Putina tako oštro kako to još nikada nije činila u javnosti. Njen nalaz, sažeto izražen, glasi: nastavak pokušaja Kremlja da proširi sferu uticaja Rusije na Zapad, nisu opasnost samo za Ukrajinu, već i za čitav evropski mirovni poredak. To je za Angelu Merkel neprihvatljivo već i zbog prava na samoodređenje naroda koji su time ugroženi – prava za koje su se, zajedno sa Istočnim Nijemcima, izborili prije 25 godina. Vojna reakcija na to ne dolazi u obzir - baš kao ni političko prihvatanje svršenog čina postignutog Putinovom agresijom. Kancelarka, koja je proteklih mjeseci sa Putinom razgovarala toliko strpljivo i često kao nijedan drugi šef vlade, ne sumnja da ruski predsjednik takvo popuštanje vidi kao dalji znak slabosti (volje) Zapada i kao ohrabrenje za nastavak njegove rekonkviste.

Placek, nekada politička nada SPD, kome su proricali i da bi mogao da se kandiduje za kancelara, kao i Merkelova govori o opasnosti od opšteg požara, ali iz toga izvlači sasvim drukčije zaključke. On pledira za politiku povlađivanja Rusiji u kojoj bi protivpravna aneksija Krima morala da se naknadno legalizuje, sa svim što ide uz to, pa i pečatom OEBS-a. za njega je i „povratak“ Istočne Ukrajine u ukrajinsku državnu zajednicu „poslije svega što se desilo“ nemoguć. To nije politika zvana „pametniji popušta“, kao što to Placek misli. To je Minhen 2.0.

I nesvarljiva priča – čak i za neke socijaldemokrate. Ali, SPD još uvijek gaji pokloništvo prema Brantovoj politici popuštanja zategnutosti – prema njenim zaslugama, ali i greškama. Jedna od njih je djelimično sljepilo za sovjetski ekspanzionizam, nekada objašnjavan nacionalnom traumom koju je izazvao Hitlerov prepad. Još uvijek se mnogi – pa i Placek – trude da nađu razumijevanje za strahove Rusije od „opkoljavanja“. Pri tome zaboravljaju da Ukrajinci u Drugom svjetskom ratu nisu ništa manje patili. Tu sudbinu dijeli i podsjećanje da Poljsku nije napao samo Hitler, već i Staljin, koga u Rusiji još uvijek slave i poštuju. Ali, zato se poljski strah od „opkoljavanja“ proglašava za paranoju.

Razumijevanje za stanje ruske duše i dijelom neuvijeno divljenje prema jakom vođi Rusije idu ruku po ruku sa potcjenjivanjem manjih naroda (i tržišta) koji žive između dvije velike kulture – njemačke i ruske, potcjenjivanjem koje se sreće i kako na lijevoj, tako i na desnoj strani političkog spektra. Helmut Šmit je javno iznio sumnju „da ukrajinska nacija uopšte postoji“. Peter Gauvajler je rekao da je Evropi uvijek bilo dobro kada su Njemačka i Rusija imale dobre odnose. Pozdrav od Rapala; on vjerovatno nije mislio na pakt između Hitlera i Staljina.

Ovo ideologizovano mišljenje, koje u Rusiji – i ne samo tamo – često prati prezir prema „zapadnoj dekadenciji“ i višeslojni antiamerikanizam, kancelarki je strano. Ona je pragmatična i u spoljnoj politici. No, to je ne sprečava da na tom planu zauzme stav sa odlučnošću kakva se kod nje rijetko viđa. To nije naročito popularno. Na majčicu Rusiju se u Njemačkoj često gleda sa romantikom, Gorbačov je njemački nacionalni svetac a rublja je dobrodošla kad god se zakotrlja. I taj divan odnos, koji Nijemcima zimi grije srce – i ne samo njega – sada treba staviti na kocku zbog jednog poluostrva u Crnom moru, pri čemu nacija radije putuje na Majorku?

Placek je, iako sada malo spušta loptu, kao da je u svom izletu u svjetsku istoriju greškom sletio u Sevastopolj, ipak rekao ono što mnogi misle: dajte Putinu ono što hoće (a ionako već ima), i ponovo će zavladati mir. Kancelarka zna da bi to bila velika zabluda.

Berthold Kohler (Frankfurter Allgemeine Zeitung)
Copyright © Frankfurter Allgemeine Zeitung GmbH, Sva prava zadr
žana
Zvanična internet stranica: Frankfurter Allgemeine Zeitung