Političari planiraju da slome moć banaka

Njemački pjesnik Goethe napisao je pjesmu o čarobnjakovom šegrtu koji nije mogao kontrolisati i riješiti se duhova koje je zazvao. Ni politika se neće tako lako osloboditi duhova, koje je proteklih 20 godina zazvala deregulisanjem finansijskih tržišta.

Finansijske institucije su postale previše moćne. Poslovi koje obavljaju deset najvećih banaka trenutno čine nekih 40 procenata globalne ekonomske aktivnosti. Ukupan dobitak njemačke Deutsche Banke pred kraj prošle godine iznosio je 84 procenta domaćeg bruto proizvoda zemlje. Samo petina tog prihoda je bila rezultat konvencionalnih kreditnih aktivnosti. Veliki dio toga dolazi od investicionog bankarstva koje uključuje rizična ulaganja u razvoj tržišta.

Ova vrsta rizičnog trgovanja se odvija na ekstremno nesigurnom tlu. Bilo da zajmodavac odobri pozajmicu ili posluje u ime stvarnog klijenta ili za sebe, oni ne koriste sopstveni novac – on skoro uvijek dolazi od drugih banaka. Dugo vremena, osnovni kapital Deutsche Banke se kretao negdje oko dva procenta. Drugim riječima: da je dva odsto ukupnog poslovanja krenulo po zlu, prijetio bi joj bankrot.

Deutsche Bank „visoko rizičan zajmodavac“?

Posljedice za njemačku i globalnu ekonomiju bi bile nesagledive. Upravo zato je Deutsche Bank bila stavljena u visoko rizičnu kategoriju u zajedničkoj studiji Citygroupa, JP Morgan Chase-a iz Amerike i HSBCa iz Britanije. Oni kažu da bi ovakve banke trebale da povećaju svoj osnovni kapital za devet procenata do 2019., i to bi bilo dva procenta više no što je zamišljeno Bazelskim međunarodnim bankarskim paketom reformi.

Ali Clemens Fuest sa Oksford univerziteta je rekao Deutsche Welleu da to neće biti dovoljno. „Prema mom mišljenju, treba se ići dalje od onog što je izloženo u Bazel III okviru“, rekao je Fuest. „Švajcarska to već čini.“

Dvije velike švajcarske banke UBS i Credit Suisse su zaista obavezne da dignu svoj osnovni kapital na 19 procenata do 2019. Ne očekuje se da će patiti od nekih takmičarskih hendikepa jer će im biti lakše da refinansiraju svoje obaveze, budući da će imati status pouzdanih dužnika.

Ali do sada su se banke smatrale pouzdanim dužnikom samo zato što su bile ekstremno velike - “prevelike da bi propale”. Takva filozofija je navela vlade širom svijeta da potroše više od 10 biliona eura da spasu bankarski sektor i time svjetsku ekonomiju od totalnog kolapsa. To bi značilo po svakom čovjeku, ženi i djetetu 1.500 eura.

Bez rizika za banke

No ovo ignoriše bitan princip tržišta, prema kome je svaka kompanija odgovorna za svoj rizik. Njemački autor i ekonomski ekspert Max Otte zove to “socijalizmom za banke i super-bogate” prema kome su profiti privatni, a gubitke mora da pokrije javnost. Direktor Instituta za ekonomske politike na kelnskom univerzitetu, Johann Eekhoff, predlaže drugačiji pristup: “Trebali bismo uspostaviti manje jedinice i čak podijeliti banke, tako da nisu u mogućnosti da ucjenjuju vladu.”

Evropska komisija je takođe predložila da se bankarski sektor restruktuira na ovaj način. Grupa eksperata smatra da bi ovi rizični poduhvati biti odvojeni od normalnog kreditnog poslovanja. Fuest kaže: ”Ako banke koje spašavaju, posude velike sume investicionim bankama i te investicione banke zapadnu u nevolju, onda bi banke spasioci mogle potonuti zajedno sa investicionim.” On kaže da je zapravo mnogo važnije dozvoliti bankama da proglase insolventnost.

I to je ono što njemačka regulatorna vlast, BaFin, planira da učini. Ona želi da Deutsche Bank dostavi plan na kraju godine u kojem obrazlaže kako se treba djelovati u vanrednim situacijama i krizama. Druge finansijske institucije imaju vremena do kraja 2013.godine. Tako bi se lakše moglo vidjeti gdje su stvarni rizici, i to bi snizilo troškove poreznicima ako bi nešto pošlo po zlu.

Politika i financije isprepleteni

Iako se finansijski sektor sada suočava sa velikim nevoljama, Otte ne vjeruje da političari mogu izvrnuti bankarski svijet naopačke. „To je zato što su kreatori politike u potpunosti u rukama finansijskog sektora i njihovih lobističkih grupa“, kaže on. Postoji veza između vlade i banaka: u 2005., na primjer, Caio Koch-Weser je napustio svoju poziciju podsekretara u njemačkom ministarstvu finansija da bi mu nakon tri mjeseca bilo dodijeljeno mjesto u izvršnom odboru Deutsche Banke. Otte želi da političari moraju da pričekaju najmanje pet godina prije no što pređu liniju.

Autorke: Zhang Danhong / Gorana Sekulić

Odgovorna urednica: Marina Martinović