1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Pola stoljeća Berlinske filharmonije

„Cirkus Karajani“, tako građani često nazivaju Berlinsku filharmoniju zbog neobičnog izgleda koncertne dvorane. Prije točno 50 godina (15.10.1963.) svečano je otvoreno to možda i najpoznatije zdanje Hansa Scharouna.

default

Karajan i Berlinska filharmonija 1977.

Tadašnji glavni dirigent Berlinske filharmonije Herbert von Karajan nije naravno slučajno za svečano otvaranje nove dvorane odabrao poznatu Betovenovu uvertiru „Leonora br. 3“, glazbeni simbol slobode. To izrazito dramatično djelo za orkestar dalo mu je mogućnost da na sceni istakne – sebe. I doista, veliki dio prisutnih u publici mogao je vidjeti Karajanovo lice i pomno pratiti njegovu mimiku. Takvo što ranije nije bilo moguće.

Raskid s tradicijom

Österreich Musik Dirigent Herbert von Karjan

Herbert von Karajan

Od pojave građanske glazbene kulture u 19. stoljeću, sve značajnije koncertne dvorane građene su po istom "predlošku": pravokutno, s uzvišenom platformom za orkestar na čelu dvorane, ispred kojeg se nalaze mjesta za posjetitelje. Možda i najbolji primjer za to je dvorana Bečkog glazbenog društva u kojoj se još uvek održavaju Novogodišnji koncerti.

I Berlinska filharmonija, uništena u Drugom svjetskom ratu, bila je izgrađena po toj shemi. Hans Scharoun je 1956. predstavio planove novogradnje na novom Kulturnom forumu u berlinskom kvartu Tiergartenu. Bio je to potpuno drugačiji koncept, koji podrazumijeva radikalan raskid sa starom tradicijom. Umesto "izdužene" dvorane njegov nacrt podsjećao je na asimetričan šator, a inače izoliranu orkestarsku pozornicu postavio je usred prostora za posjetitelje – poput arene u čijem se središtu nalazi ring.

Spor oko novogradnje

Scharoun je rođen 1893. i u dvadesetim godinama prošlog stoljeća bio je među najznačajnijim predstavnicima „Nove arhitekture“. Surađivao je s arhitektom Bauhausa Ludvigom Meisom van der Roheom, a prije svega projektira stambene objekte. Sa Berlinskom filharmonijom prvi put je predstavio planove za jednu kulturnu ustanovu. Neobični je tlocrt arhitekt objasnio ovako: „Sigurno nije slučajno to što ljudi danas, baš kao i u svim vremenima, kada negdje čuju glazbu odmah formiraju krug. Taj sasvim prirodan proces, svakom razumljiv s psihološkog, ali i s muzičkog aspekta, morao je biti primijenjen i na koncertnu dvoranu. Glazba bi trebalo prostorno i optički biti u centru pažnje."

Šef Filharmonije von Karajan bio je oduševljen idejom. Drugi, poput skladatelja Paula Hindemitha bili su skeptični. Muzički kritičar Werner Oehlman je bio posebno oštar: „Nema baš svaki posetitelj koncerta želju da ga se tom ´vidljivom konstrukcijom´ podsjeća da je slušanje fizikalni proces kojim ustvari upravlja znanost, baš kao što ni posjetitelji kazališne predstave ne žele imati reflektore neposredno ispred svojih očiju."

„Vidljiva konstrukcija“ je bio ogroman akustički reflektor, koji je Scharounov suradnik, akustičar Lothar Kremer, razapeo kao šator iznad prostora u kojem se nalazio orkestar. Manji akustični reflektori "okačeni" sa strane trebali su ravnomjerno distribuirati zvuk u prostoriji. Rezultat te konstrukcije zadivio je publiku i kritičare. Ipak, Kremer će i nakon toga još neko vreme s Karajanom raditi na akustičnim finesama dvorane. Za snimanje gramofonskih ploča, čuveni dirigent je sa svojim filharmoničarima sve do početka 70-ih radije koristio Crkvu Isusa Krista u berlinskom kvartu Dahlemu.

Berliner Philharmonie Architektur

Berlinska filharmonija

Miljenik međunarodnih zvijezda

Sve do danas mnogi renomirani solisti i orkestri vrlo rado dolaze u „Arenu“ markantnog „Cirkusa Karajani“. Osim fantastične akustike, oni posebno cijene nastup usred publike. Nova Filharmonija ipak nije ostala jedino zdanje koje je Scharoun planirao i podigao na Kemperplatzu u Berlinu. Godine 1967. započeo je gradnju Nacionalne biblioteke Zaklade pruske kulturne baština. A 1987. (15 godina nakon što je von Karajan preminuo), Edgar Wisniewski realizirao je njegovu dugo planiranu dvoranu za komornu glazbu, u susjedstvu Filharmonije. Ta dva zdanja danas su upečatljivi svjedoci Scharounove „organske arhitekture“.

Autori: Klaus Gehrke / Ivana Ivanović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić