Pokusni kunić nije tu

Tim koji je izradio studiju objavljenu u časopisu PLOS Biology nije bio u potrazi za novim naučnim dostignućima. Istraživači oko Konstance Holman i Ulriha Dirnagla iz Šaritea u Berlinu, bacili su pogled na već poznate i priznate istraživačke radove. Pregledali su 100 studija, čiji su ciljevi bili nova saznanja ili lijekovi za rak i moždani udar, fokusirani na sljedeća pitanja:

Šta se dešava sa laboratorijskim životinjama, pacovima i miševima? Koliko su brojke o pokusnim životinjama transparentne i logične? Koliko detaljno je dokumentovan tok studije?

Rezultat do kojeg su došli ozbiljno dovodi u pitanje tačnost i brižljivost naučnih istraživanja. „U dvije trećine slučajeva – bez obzira da li se radilo o istraživanju moždanog udara ili raka – nismo mogli da kažemo šta se desilo sa životinjama jer o tome ništa nije zabilježeno“, kaže Ulrih Dirnagl, koautor studije, za DW. I tamo gdje se vodilo računa o broju životinja prije i nakon ispitivanja uglavnom nije objašnjeno šta se sa životinjama desilo.

Nedosljednosti kada se radi o broju životinja ili prosto gubitku životinja mogu da budu biti veliki problem. Naučnicima bi moglo da se prebaci da su svjesno zanemarili životinje u određenoj grupi da bi postigli željeni rezultat studije. U studijama sa ljudima je to sve drugačije – jer istraživači obično čak i ne znaju ko je u kojoj grupi, a i gubitak (smrt) čovjeka ne može jednostavno da se zataška.

„Ako na kraju studije ima razloga da se iz istraživanja isključe jedna ili dvije životinje – na primjer, ako razviju posebno težak oblik bolesti – to je onda tipičan slučaj pristrasnosti“, kaže Dirnagl. To znači da iza toga ne mora da stoji neka zla namjera, nego prosto želja naučnika da dobije rezultate koji je zamislio.

Bio je to nervni otrov

Prije nekoliko godina, priča Dirnagl, bio je zamoljen da procijeni jednu studiju. Na početku je bilo riječi o deset životinja. Na kraju, međutim, bilo je samo sedam životinja koje su uspješno podvrgnute tretmanu. Dirnagl se pitao šta se dogodilo sa preostale tri životinje. „Rekao sam uredniku da ne želim time dalje da se bavim, sve dok ne znam šta se desilo sa životinjama.“

Prošlo je godinu dana. Ta studija, koja je isprva opisivala uspješan lijek koji treba koristiti nakon moždanog udara, nikada nije objavljena. Dirnagl je tek godinu dana kasnije primio e-mail od autora: „Hvala vam! Vaše komentare smo veoma ozbiljno shvatili i ponovo detaljnije pogledali studiju. Otkrili smo da je u pitanju supstanca, koja ne da nije neuroprotektiv – nego je neurotoksin.“ Nervni otrov. I onda su autori došli do zaključka da su tri životinje koje su isključene iz studije vjerovatno uginule od nervnog otrova kojim su bile tretirane.

Varanje je jednostavno

Postoje dobri razlozi, da se neke životinje ili ljudi isključuju iz pretkliničkih ili kliničkih studija. Na primjer, kada umru tokom studije ili zbog njihovih fizioloških parametara. Kod ljudi, selidba u drugo mjesto može takođe biti jedan od razloga.

Pa čak i ako postoje obavezujuća pravila, da li životinja može biti isključena iz medicinskog istraživanja ili ne, stručni časopisi se prilikom objavljivanja često slijepo oslanjaju na iskrenost autora studije. „Postoje pravila za to, samo je problem što se ona ne poštuju“, kaže Dirnagl. „Kada autori dostave papir, kako se u naučnim krugovima zove naučni rad namijenjen objavljivanju u stručnom časopisu, oni jednostavnim klikom potvrđuju da su se držali smjernica.“

U 70 odsto kontrolisanih slučajeva, ove smjernice nisu uzete za ozbiljno, piše tim Berlinskog Šaritea. Naučnici su takođe teoretski izračunali, kako na rezultat nekih studija utiče zapostavljanje jedne, dvije, tri ili više životinja. „Čak je i nas zaprepastilo koliko dramatičan može biti efekat. Izostavljanje samo jedne ili dvije životinje može potpuno da promijeni rezultat“, rekao je Dirnagl. Naučnici naprosto često imaju tendenciju ka „spektakularnim rezultatima“ u svojim studijama jer je time veća šansa da dobiju unapređenje u profesora ili finansiranje svojih projekata.