1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Pogubiti ili zatvoriti ? – Postoji li pravedna kazna za diktatore ?

Saddam Hussein je pogubljen mada je bilo nejasno kada će do toga tačno doći. On je mrtav. Mnogi pri tom smatraju da je to pravedna kazna, jer je i sam Saddam Hussein ubijao, likvidirao te davao naredbe o pogubljenjima. No uprkos tome – da li je smaknuće jednog diktatora koji i sam na svojoj savjesti ima bezbroj života – primjerena kazna ? Te koji sud treba da donese odluku o tome ? O tome više u osvrtu Daphne Antachopoulos:

Najelementarnije ljudsko pravo – dakle pravo na život – mora da važi za sve ljude. Tako piše u zajedničkom saopštenju o ljudskim pravima iz 1948-e godine. Pa ipak postoje takve situacije u kojima se o ovom pravu može razmišljati: Naime da li jedan diktator, koji je i sam ubijao na stotinu te hiljadu puta, ima pravo na život ? Ili, zar ne bi smrtna kazna bila za njega primjerena ? Dawid Bartelt, glasnogovornik njemačke sekcije organizacije “Amnesty International" je tu rigorozan:

“Mi osudjujemo i u principu sasvim odbacujemo smrtnu kaznu, iako se u pojedinim slučajevima sasvim sigurno teško toga pridržavati, ali ljudska prava barem ona elementarna vrijede za svakoga. Čak i zločinci, iako su izvršili takva nedjela, imaju ljudska prava".

Prema riječima Dawida Baretelta, države koje ne primjenjuju smrtnu kaznu imaju na raspolaganju različite vidove kažnjavanja:

"Za Amnesty, kao i za sve druge razumne ljude, nema sumnje da je Saddam Hussein počinio najgore zločine za koje je morao da odgovara. I sama kazna naravno mora da odgovara težini njegove krivice. I ono što bi ostalo ako bi smrtna kazna bila dovedena u pitanje, što mi uostalom i tražimo, tada bi to sigurno bila doživotna kazna zatvora”, ističe David Bartelt.

U svakom slučaju ostaje problematično koji sud može jedan takav proces da provede korektno i državno-pravno. Jedan sud kojeg su uspostavile okupacione sile uvijek će imati gorak ukus pobjedničke pravde pa čak iako se on trudi da bude neovisan.

Čini se da bi dobro riješenje bio sud koji se nalazi u domovini onoga koji je počinio zločine: Dakle bez intervencije izvana mogu jedna država, njeno pravosudje i njen narod osuditi počinioce zločina. No to je siva teorija. Ta država je bila diktatura bez neovisnih sudija i naivno je vjerovati da ona već sada ima neovisan sudski sistem. U prelaznoj fazi, u kojoj se Irak trenutno nalazi, teško je voditi jedan pošten proces. I Amnesty International je u procesu protiv Saddama Husseina prigovorila zbog velikih greški koje su tom prilikom uradjene – pored ostalog i zbog kasno sazvane odbrane ili bojkota sudaca, ističe šef njemačke sekcije ove organizacije, David Bartelt:

"Proces protiv Saddam Husseina je bio snažno politički oblikovan proces koji nije odgovarao standardima kakvi postoje za sudske postupke".

Inače Medjunarodni krivični sud u Den Haagu koji je osnovan 2OO2-druge bi naprimjer bio nadležan za takve zločine. No ovaj sud nisu priznali Sjedinjene Države, zatim Kina, Rusija, Irak te Iran.

No i pored toga korektan proces protiv jednog bivšeg diktatora i pri tom još i bivšeg šefa države ovisi o političkoj volji svih sudionika. Političari koji su došli na vrh nekih ali i susjednih te na bilo koji drugi način involviranih zemalja se moraju angažirati za jedan takav korektan proces. No to, kako kaže Dawid Baretelt, često nije slučaj:

"To je upravo problem. Pravni instrumenti su se doduše poboljšali i pooštrili te ulaze u više detalja. Medjutim njihova implementacija ne uspjeva zbog naravano političkih konstelacija te politčkih interesa moći koji ih ometaju, što je bio i slučaj kod Saddama Husseina. No to su procesi koji se ne dešavaju od danas do sutra, no izlaz je internacionalizacija kaznenih mjera od kojih se takodjer moraju plašiti i sami diktatori. Ja vjerujem da naprimjer ljudi kao što je bivši diktator Liberije, Taylor, to takodjer osjećaju”.