Pogrebnik Fritz Roth

Nedjelja je. Kao i obično, Fritz Roth je ponovo na groblju. Brine se za organizaciju jedne sahrane. Ovaj put je sve drugačije. On treba da sahrani nekoga ko mu je bio vrlo blizak.

Fritz Roth je tipičan stanovnik doline rijeke Rajne, šezdeset mu je godina. Biti pogrebnik za njega nije zanimanje, nego životni poziv. Više od 25 godina vodi jednu pogrebnu firmu u mjestu Bergisch-Gladbach. Po tome je poznat i izvan ovog regiona. "Za mene je važno da se prema smrti odnosim kao prema nečemu što je prirodno.", kaže on. Možda je i to razlog što je osnovao prvo privatno groblje u Njemačkoj.

Nije mu bio suđen samostanski život

Njegovo pogrebno preduzeće je zgrada s lijepim vrtom. Izvana izgleda kao običan hotel u seoskoj idili. Fritz Roth na sebe gleda kao na nekoga ko se nalazi na usluzi porodici preminulog: "Želim da ljude ohrabrim da prihvate smrt onakvom kakva jeste." On govori kao da je zadužen za duše onih koji su ostali na ovom svijetu, što ima veze s njegovom životnom pričom.

Kada mu je bilo deset godina, katoličkim misionarima nije bilo teško da ga privuku u samostan, jer su tamo imali fudbalsko igralište i vlastiti bazen. Devet godina je proveo u jednom samostanu u holandskom mjestu Steyl. Ipak, nije bio spreman da provede život u celibatu, bez supruge.

Nakon što je napustio samostan, upisao je ekonomiju u Kelnu. Put ka današnjem pozivu otvorio mu je njegov punac, koji je imao prijatelja pogrebnika. Taj prijatelj je bio pred penzijom i punac ga je ubijedio da je Fritz Roth pravi čovjek za preuzimanje posla.

Kad je umrla baka shvatio šta je smrt

I tako se ove nedjelje zatvara krug. Jer, upravo danas je sahrana Fritzovog punca, čovjeka koji ga je napravio time što jeste. "Ovo je poseban dan za mene, jer sve ono što koristim kod živih da promijenim njihov odnos prema smrti, sve to sada primjenjujem na sebe.", kaže Roth.

Rođen je 1949. u mjestu Eikamp. To što je rastao kao jedini sin među četiri sestre, za njega je bila "šestica na lotu". Svi su ga mazili, posebno baka koja mu je ispunjavala svaku želju. Umrla je kada mu je bilo šest godina. Bio je to doživljaj koji će Roth pamtiti cijeli život: "Držao sam mrtvu baku za ruku i shvatio: Nikada više ova ruka mi neće napraviti kakao ili puding." Shvatio je u čemu je razlika između života i smrti.

I dan danas za njega je nešto posebno kada vidi kako djeca doživljavaju smrt. "Oni pokazuju osjećaje. Plaču i govore: Hoću da mama ostane s nama. Potom se okrenu i kažu: A sada hoću na sladoled."

Fantazija i ljubav za umjetnost

I za samog Rotha smrt je bila nešto što ga je pratilo u djetinjstvu. Njegova majka je izgubila četvero djece već prilikom porođaja.

Od oca je naslijedio, kako kaže, ćelavost i smisao za kulturu. U dugim šetnjama kroz šume otac mu je pričao priče o dvorcima i vilenjacima. "Podario mi je fantaziju i ljubav za umjetnost.", kaže Roth. "Umjetnost nam poklanja slike. Slikama možemo da izrazimo ono što teško izražavamo riječima, ono što ne shvatamo." A upravo takvi su život i smrt.

Fritz Roth je uvjeren da je modernom društvu potrebno više duhovnog, a manje materijalnog. Potom citira njemačko-jevrejsku pjesnikinju Maschu Kaleko: "U vlastitoj smrti, samo umreš. Sa smrću drugih moraš da živiš."

Autori: Jose Ospina-Valencia / Azer Slanjankić

Odg. urednica: Marina Martinović