1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

'Plutajuće sklonište' Vladimira Tomića na Berlinalu

Iz Sarajeva u Kopenhagen, pa na Berlinale. Danski reditelj bh. porijekla predstavio se na ovogodišnjem Berlinalu filmom 'Flotel Evropa'. Za DW ne govori samo o filmu već i o izgubljenoj generaciji, izbjeglištvu i sreći.

default

'Flotel Evropa' - plutajuće sklonište

Pod sirenama je počeo razgovor sa Vladimirom Tomićem koji je trenutno na filmskom festivalu Berlinale. Dok razgovaramo telefonom čuju se sirene hitne pomoći na ulicama glavnog grada Njemačke kojima šeta Vladimir Tomić, danski reditelj porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Vladimir je pod nekim drugim sirenama 1992. napustio ratno Sarajevo. Otišao je u Kopenhagen sa majkom i starijim bratom. Tamo su smješteni u plutajućem „Flotelu Evropa“. Ogroman brod u srcu Kopenhagena. Danski Crveni krst je taj brod preuredio u prihvatilište za oko 1.000 izbjeglica koji su pobjegli iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, jer su svi drugi kapaciteti u zemlji bili popunjeni. Njegova porodica podnijela je zahtjev za azil i u Danskoj je trebalo da otpočne novi život.

Berlinale 2015 Flotel Europa EINSCHRÄNKUNG

Odrastanje u novoj sredini

Ali, u 'Flotelu Evropa', kako se zvalo to 'plutajuće sklonište' koje je bilo početak novog života, boravak se otegao na dvije godine. No, Vladimiriu se to dopalo. "U jednu ruku volio sam 'Flotel Evropa' jer je bilo puno djece i puno lijepih stvari se tamo dešavalo, ali u isto vrijeme se događalo i mnogo ružnih stvari. „To je bio neki 'love-hate relationship'“, govori uz smješak - 20-ak godina kasnije. Kad gledam na 'Flotel Evropu' imam neki ambivalentan osjećaj. Mislim da je to bio neki vakum u vremenu, to mjesto i to vrijeme; zato što smo bili stavljeni na neku plutajuću platformu i nismo imali neka velika prava i samo smo tu čekali da se nešto desi.“

Danas bi se za Vladimira moglo reći da je imao sreće, a on sam ovako kaže: „Čovjek ponekad nađe sreću u nesreći.“ No, dodaje da je zaista imao sreću jer je pronašao put da ispriča nešto što je želio i čemu je stremio. „Imao sam sreće, ali sam se i trudio.“

Oslobađanje izbjelica osjećanja žrtve

Na Berlinalu je upravo sa filmom koji nosi naziv „Flotel Evropa“. Kaže da u filmu nije htio da pokaže samo jednoličnu, izbjegličku priču gdje je sve jedna velika katastrofa, sve jako tužno... „Život se zapravo sastoji od različitih situacija i trudio sam se da napravim film koji je realan.“

Vladimir Tomić od bezbroj VHS kaseta pravi izuzetno umjetničko djelo – riječ je kritike - takozvani 'Found-Footage-Film' - kojem nije bio cilj samo da dokumentuje stradanje izbjeglica već da arhivskim snimcima, s ironičnom distancom ispriča priču (Coming-of-Age-Story - od djetinjstva do odrastanja) po mogućstvu što više autobiografski. „Drago mi je da je to tako", kaže Vladimir. "To znači da puštam neke stvari da odlaze koje su mi nekada padale jako teško. Taj osjećaj nacionalne netrpeljivosti tamo na brodu, i druge neke stvari... Tako da mislim da je dobro da u ovom filmu imam taj neki tragikomični pristup. Zato što to takođe pokazuje da je život takav kakav jeste – u trenutku dok se dešavaju neke grozne, istovremeno se dešavaju i neke smiješne stvari. Život je upravo kombinacija svega toga, kao jin i jang.“

Berlinale 2015 Flotel Europa EINSCHRÄNKUNG

Vladimir ispred svog 'skloništa' u Kopenhagenu.

Vladimir Tomić, prema riječima kritičara, u filmu 'Flotel Evropa' oslobađa izbjeglice osjećaja žrtve. „Mislim i sam da je tako. Upravo tako kao što sam i rekao oslobađam i sebe, ali i izbjeglice uopšte tog nekog imidža žrtve. Ali, trudim se da zadržim respekt prema ljudima i tim teškim situacijama koje su proživljavali, koje sam proživljavao i sam. I mislim da dajem neko iskrenije lice izbjeglištva nego što je opšta slika koja se plasira i u samim medijima o izbjeglicama i izbjeglištvu.“

Osjećaj potištenosti u tranziciji

Dok pričamo opet se čuju sirene. Vladimir šeta Berlinom jer, kaže, bolje misli kada hoda. Šalim se i kažem: pa ne hoda Baltazar uvijek tamo-amo prije nego dođe do čudesnih otkrića. Smijemo se. Ali, se onda ipak vraćamo u '92. kada su se u Sarajevu čule sirene i pitam kakav je bio dan odlaska. „Žalostan. Izbjeglištvo. Bježanje iz Bosne i Hercegovine. Sve je bilo jako tužno“, kaže mirno i staloženo što zvuči kao da je to u svakom slučaju prerađeno i stoji u sjećanju tamo gdje mu je i mjesto. „A kada sam došao u Dansku bila je zima, osjetio sam se potišteno... Isti osjećaj me je zapravo pratio u toj tranziciji – bježanja iz Bosne i Hercegovine, integracije u dansko društvo.“

Tomić na Berlinalu

Tomić na Berlinalu

'My lost generation'

Vladimir Tomić je završio 'Školu za film i dramu' u Kopenhagenu, studirao na 'Danskoj kraljevskoj akademiji', Odsjek lijepe umjetnosti i medija, te u Beču, takođe na 'Akademiji lijepih umjetnosti'. Iza njega stoje filmovi, festivali i nagrade. Gostovao je sa svojim ostvarenjima u Londonu, Barseloni, Kopenhagenu, ali i u gradovima bivše Jugoslavije, Zagrebu, Beogradu,... U rodnom Sarajevu učestvuje na festivalu 'Pravo ljudski', ali i na 'Sarajevo Film Festivalu' sa filmom „My lost generation“ ('Izgubljena generacija').

I sam pripada, kaže „izgubljenoj generaciji“, ali napominje da se ne radi samo o njegovoj već da je zapravo izgubljeno više generacija kada je riječ o Bosni i Hercegovini i ratu kroz koji je ta zemlja prošla 90-ih. Kada govori o izgubljenoj generaciji, takođe misli i na identitet - rasparčan kao što je rasparčana i bivša Jugoslavija. „Mislim da je to imalo veliki uticaj na mene i moju generaciju. To je neka vrsta traume. Imali smo neke temelje i neku vrstu identiteta koji se onda raspao. Međutim, ja nisam htio da se složim sa tim, ili da nađem neko svoje nacionalno opredjeljenje, neki novi identitet.“

Vladimir Tomić

Vladimir Tomić

U mnogim svojim radovima se na neki način bavi upravo postraumatskim sindromom (PTSP). Kaže pak da ne bi da se klasifikuje kao neko ko se bavi samo PTSP-om. „Ali, neke stvari su povezane – gubljenje identiteta i osjećaj odstranjenosti od nečega što mi je bilo poznato.“

Vladimir kaže da i jeste i nije vezan za prostore bivše Jugoslavije. „Jer, ja sam i Danac, ali na identitet danas gledam kao na nešto promjenljivo. Zbog okolnosti, vremena i raznih drugih uticaja. Mijenjamo identitet jer se prilagođavamo drugim mjestima i stvarima“, kaže dok završamo razgovor, a on u tom trenutku šeta kroz „hipstersku Kastanijenale“ (Aleja kestena). On odlazi ponovo na Berlinale, a sirene se više ne čuju...

Preporuka redakcije