1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Plezervil

Beznadežni pacijenti bolnice Houp u Plezervilu se posebno raduju filmskom festivalu, koji jednom godišnje organizuje bolnica. Tada se pomiješaju dan i noć, zdravi i bolesni, siromašni i bogati.

Cijeli Plezervil živi od bolnice Houp, u koju dolaze beznadežni pacijenti iz čitave zemlje s nadom da će se uspješno liječiti sve do same iznenadne i bezbolne smrti. Na uzvišici iznad gradića usred pustinje stoji ta bolnica kao velika i luksuzna polazna stanica žičare koja vozi u nebo kao na vrh skijaške staze. (Postojala je ideja, sasvim ozbiljno razmatrana, na sastancima lokalnih turističkih vizionara, da se umjesto bolnice započne izgradnja skijaškog centra. Ali se na sreću desetina hiljada pacijenata od nje ipak odustalo.)

Svoj kruh tu, u Plezervilu, bratski dijele ne samo ljekari, sestre, tehničko osoblje, pogrebnici, svećenici, praktičari alternativne medicine, nego i svi drugi, čije usluge koriste česta i mnogobrojna vizita; ugostitelji, cvjećari, piljari, prodavci suvenira, fotografi...

Svi se oni posebno raduju filmskom festivalu, koji jednom godišnje organizuje bolnica. Cijeli grad tada, kao procvjetali kaktus, podsjeća na Las Vegas. Pomiješaju se dan i noć, zdravi i bolesni, siromašni i bogati.

Humana dimenzija

Plezervil nema mnogo bioskopa

Plezervil nema mnogo bioskopa

Festival je pokrenut kao ustupak indijancima na čijoj zemlji je Plezervil podignut, nezadovoljnim prodajom njihovih hamajlija. (To su im bili obećali da će se prodavati kao ludo, kad su ih uvjeravali da treba izgraditi bolnicu a ne kockarnice.) Ljekari su naravno bili protiv, medicina i karneval ne idu skupa, ali vlasnicima bolnice ideja se jako dopala. Oni su imali dobre veze u svijetu biznisa, i računali su na veliku podršku u početku. I filmadžijama iz cijelog svijeta legla je ta priča, zbog humane dimenzije koja se nije odnosila samo na umiruće željne najsavremenije filmske produkcije, nego i na Indijance kojima su kauboji oteli zemlju i kojima se na ovaj način moglo izjaviti žaljenje.

Plezervil nema mnogo bioskopa (od nastanka grada više ih se zatvorilo nego otvorilo) pa se u vrijeme festivala filmovi prikazuju posvuda: na gradskom parkiralištu mladim parovima u autima prikazuju se horor-hitovi i soft-pornografija, u kapeli mrtvačnice pušta se evropski film, na igralištu lokalnog vrtića vrte se koprodukcije Diznija i Coca-Cole, a u gradskoj sudnici dokumentarci. Grad od toga ima višestruke koristi: parkirališta se presvuku novim slojem asfalta, klackalice se ofarbaju i podmažu, pojača se ozvučenje u mrtvačnici, prelakira lamperija u sudnici i promijeni skaj na stolicama porote. Kao žegom sparušena trava probude se svi zapušteni prizemni prostori i preko noći pretvore u fast-fudove, interent-klubove, hot-spotove.

(Plezervil je inače po restoranima i kafanama prvi grad u pustinji. Na jednu prodavnicu indijanskih ćilima, tomahavka, lula mira i originalnih skalpova dolaze dvije kafane i tri fast-fuda.)

Crveni tepih i Srce Plezervila

Naravno da se filmovi u glavnoj konkurenciji, za koju se dodjeljuje nagrada Hope of Pleaservil (ideja je bila da se nagrada zove Srce Plezervila, ali takva, s tim nazivom, već postoji u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Evropa) prikazuju u amfiteatru bolnice. Od kapije do amfiteatra prostire se, kako je to već običaj, crveni tepih, i njime svake godine prođu, osim aktera filma, menadžeri bolnice, glavni doktori, indijanske poglavice, novinari i kritičari. Svi budu duboko dirnuti dočekom, sretni što na svoj način doprinose ozdravljenju neizlječivih. Crveni tepih u Plezervilu je najduži na svijetu, a razlog je jednostavan i duboko human: želja da svi pacijenti, od kojih su mnogi vezani za pokretne krevete, mogu uživo vidjeti filmske zvijezde. Naravno, ne bukvalno svi, jer neke je nemoguće pomjerati skupa sa svim aparatima na koje se prikopčani, neki su u komi, a neki na infektivnoj psihijatriji. Ali većina rado kupuje srećke s brojevima čijim se izvlačenjem određuje mjesto pored crvenog tepiha, od drugog reda nadalje, jer je prvi rezervisan za nosila. Navodno pacijenti trguju time, ali se uprava u to ne miješa.

Gradske vlasti drže da je festival dio terapije, i spremno izdvajaju sredstva za njegovo održavanje. Osim toga, one vjeruju da će se ta investicija vratiti lokalnoj zajednici, kroz pojedenu govedinu, popijeni alkohol i ostvarena noćenja. Ali to ni izdaleka nije dovoljno da pokrije sve troškove organizacije, i zato je festival u Plezervilu nezamisliv bez sponzora. Među njima, sasvim očekivano, prednjači farmaceutska industrija.

Cijeli grad tada, kao procvjetali kaktus, podsjeća na Las Vegas.

Cijeli grad tada, kao procvjetali kaktus, podsjeća na Las Vegas.

Iz godine u godinu njihovo je prisustvo sve veće, tako da zidove bolnice (gdje je inače zabranjeno oglašavanje) u vrijeme festivala ne krase, kao što bi se dalo očekivati, slike zvijezda i plakati filmova, nego posteri za kreme protiv smrti, tablete protiv starenja, eliksiri protiv krezavosti, ponude za štednju u bankama matičnih ćelija, melemi za amputirana stopala, tinkture za regeneraciju mozga. Možda je izuzetak samo bestesteler Kako sasjeći bolest u korijenu, glumice koju u Plezervilu obožavaju.

I cijeli grad više je u apotekarskom nego u filmskom duhu; ne samo što zvijezde na crvenom tepihu nose cekere na kojima su marke čuvenih farmaceutskih brendova, nego su klackalice i ljuljačke obložene jastucima sa kojih se smješkaju nilski konji i žirafe (zaštitni znakovi antibiotičkih sirupa), prodavačice hamburgera nose majice s reklamom praška za mršavljenje, građani za poklon paket medikamenata drže po čitav dan spuštene roletne na kojima s vanjske strane stoji ime nekog pain-celulit-holesterol-kilera. Najzanimljiviji je svakako anti-depresiv parti u pješačkom prolazu ispod hajveja, zbog čega je saobraćaj kroz njega zaustavljen. Tunel, i sva druga mjesta za vrijeme festivala ostanu bez imena svojih inžinjera ili zaslužnih građana, i dobiju nazive po lijekovima: npr. Lidokain siti park, Morfium metro stejšn, Metadon juniverziti skver...

Preko dana, zbog vrućine, grad drijema kao u komi. Čuju se samo smetljarski kamioni koji glasno žvaću gomile smeća u velikim crnim kesama i autobusi koji razvoze kućama treću smjenu bolničkog osoblja. Ali kad se žitki asfalt počne naglo krutiti pod prvim dašcima prohladnog sumraka, počinje pravi Život. Sa velikim Ž. Ono zbog čega desetine hiljada posjetilaca svake godine prevale okean pijeska i kamena vraćajući se u Plezervil kao u zavičaj. Trešti muzika, curi pjena niz zamagljene čaše, bljeskaju kao fleševi obrijani pazusi, propinju se srca u tijesnim grudima, zapliću se jezici u nesvršenim rečenicama, zuji cijeli grad kao ogromna mašina za vještačko održavanje života.