1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ples na grobu

Ples u crkvi i na sprovodu? Kod te pomisli će se mnogi vjernici zgroziti. Ali, bonski plesač Felix Grützner čini upravo to. On pleše pored oltara i to ne samo kad se nešto slavi, nego i kad se oprašta od pokojnika.

default

Plesač Felix Grützner u kelnskoj crkvi Sveta Marija.

Totentanz Bonner Tänzers Felix Grützner

Četvrtak je navečer, 20 sati. U baletnom studiju Felixa Grütznera (Felisk Gricner) gore svijeće. Glazba uz koju vježba ples je tužna. I povod je tužan. Felix Grützner će plesati na pokopu jedne 50-godišnje žene koja je umrla od raka.

U svojoj jednostavnoj crnoj odjeći Felix Grützner lagano ide prema sredini studija. Pruža ruke, zahvaća rukama po zraku, stišće šake i privlači ruke uz tijelo. Pogled usmjerava prema gore pa prema dolje, čučne i nježno miluje pod.

„U toj situaciji tuge postoje neki osnovni motivi. To je nešto kao pokušaj držanja za nešto i morati se od nečega rastati. To je traženje, to je sjećanje, možda na nježnost i bliskost. Postoje, dakle, takve osnovne teme koje se uvijek pojavljuju u plesu.“

Plesom do svladavanja tuge

U svojoj koreografiji Felix Grützner se ravna prema klasičnom baletu. Njegove kretnje djeluju elegantno, ali suzdržano. Snažne geste i tužaljke kao u afričkim crkvama ne izgledaju mu primjereno. Tim više što povezivanje plesa s tugovanjem u Njemačkoj nema tradiciju. Od osoba koje tuguju i danas se očekuje da se kontroliraju, da se ne prepuštaju osjećajima. A ples izaziva emocije koje su važne za svladavanje tuge, smatra Felix Grützner. Osim toga on povezuje osobe koje tuguju.

„To bude vrlo osoban doživljaj, to prepuštanje plesu, ali i jedan osjećaj povezanosti. Svi skupa i svatko za sebe, ali nitko ne mora odavati svoje osjećaje. Nitko ne mora reći: ja s time ne izlazim na kraj, neki možda budu podsjećeni na druge mrtve kad ja plešem, tako da se to doživljava vrlo osobno, a opet i zajednički.“

Osloboditi tijelo utjecaja tuge

Tokom sprovoda u crkvi Svete Marije

Geste koje izražavaju bol i tugu, ali i spasenje i nadu u vječni život općenito su razumljive. U svojoj zadnjoj gesti Felix Grützner uvijek poveže smrt i život – ispruženim rukama koje pokazuju prema gore. Svoj nastup on zato ne naziva plesom smrti nego plesom života. Jer, on želi ožalošćenima dati nadu, potaknuti ih da svoj život prilagode novim okolnostima i da ga cijene. Plesni pokreti mogu nekad izraziti puno više nego riječi, kaže ovaj baletni plesač koji je doktorirao na povijesti umjetnosti.

Stoga, on nudi i tečajeve sporta za ljude koji tuguju. „Ljudi koji tuguju često su ukočeni, ne dišu duboko i kad s njima radim – kad im pokazujem vježbe disanja, jednostavne pokrete tijela – onda disanje postaje dublje, tijelo se uspravlja, krvotok se popravlja, metabolizam bude potaknut i čovjeka zahvati sasvim drugo raspoloženje, a da ne prestane tugovati. Ali, on dobije drukčiji pogled na svijet.“

Vidjela je svoju majku

Totentanz Bonner Tänzers Felix Grützner

Felix Grützner

Uvijek se baviti temom smrti i tuge ni za Felixa Grütznera nije lako. Ali, ohrabruju ga većinom pozitivne reakcije na njegov ples. „Najljepše što sam čuo jest da je jedna kćer kojoj je umrla majka rekla da je u mom plesu vidjela svoju majku … i pretpostavljala je da sam ja njezinu majku jako dobro poznavao. To mi je bilo jako drago.“

Plesati na pogrebu jedne stare žene koja je doživjela 101 godinu i imala ispunjen život Felixu Grützneru nije bilo teško. Ali, pogreb za koji se sad priprema puno je teži. Računa s velikom žalošću rodbine i nesposobnošću da se ljudi s time nose. A upravo u takvoj situaciji ples može pomoći: „Ja sam kao plesač neka vrsta medija i pokušavam povezati to raspoloženje i osjećaje. To sigurno neće biti lako.“

Autor: Sabine Damaschke / Anto Janković

Odg. urednik: Svetozar Savić