1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Plemenitost i mudrost svadbarskog kupusa

Sa dobrom idejom i mnogo truda, sa bijelim i crnim labudovima, sa pirgom i stanicom Podlugovi, sa plemenitošću i mudrošću svadbarskog kupusa, u Semberiji je sa suprugom i pet sinova napravio etno-selo Stanišići.

Ulaz u etno-selo Stanišići

Etno-selo Stanišići

Točkovi od starih drvenih kola.

Svaki detalj je pomno isplaniran!

Tri kilometra od Bijeljine, u srcu semberske ravnice, niklo je jedno neobično selo. Kao da je 'sišlo' sa novogodišnjih čestitki, ili 'ispalo' iz neke čudesne slikovnice. Male drvene kuće, sa šindrom od javorike i smrče, sagrađene u dinarskom stilu, opasane su vodom, jezercima po kojim plivaju patke i labudovi, pa čak i crni, a nad njima se nadvili mostovi drveni i oni od kamena. Prepoznajem repliku Starog mosta u Mostaru. Na jednom brežuljku uzdigla se malena kopija željezničke stanice u Podlugovima. Cijeli jedan zavičaj, onaj iz srca Bosne, oko Sarajeva, preseljen je u sembersku ravnicu.

„Kao srednjoškolac sam više puta noćio u toj stanici, kad mi pobjegne 'brzi' iz Beograda, u vrijeme kada sam vozario. Ta replika stanice nije stvarna, uzeo sam samo naziv, a napravio sam je na osnovu jedne igračke“, kaže Boris Stanišić, vlasnik etno-sela Stanišići.

Muškarci, izgleda, uvijek moraju imati neku igračku, zaključujem. Njegovi su iz sela Brgule kod Vareša, a živio je jedno vrijeme i u Sarajevu. „Tako ja pravim ovo selo. Nisam ništa novo izmislio, sve su to već drugi uradili“, kaže skromno. „Pametan čovjek“, pomislim, ne izmišlja toplu vodu, kao što mi to često radimo u BiH.

Ideja, ideja, ideja…

Traditionelle Gerichte in Bosnien Herzegowina: Ethno Dorf Stanisici: Idee kam von Boris Stanisic

Boris Stanišić - Čovjek sa idejom!

Pronašla sam ga na gradilištu, iako su me njegovi ljudi ubjeđivali da ne idem da ga tražim („U blatu je, nećete moći ni prići!“), ipak sam upornošću, svojstvenom samo bosanskim, tvrdoglavim novinarkama, došla do ovog sanjara, koji se eto, igra na dvadesetak dunuma zemlje na kojima je sagradio 25 objekata, što od drveta, što od kamena. „Sada pravim zabavni grad za najmlađe“, kaže. Obišla sam cijelo etno selo „Stanišići“. Noge da vas zabole, ali duša vam lijepo pjeva. Boris Stanišić vodi me u konobu od koje je sve počelo. I tu ja postavljam ključno pitanje, bez imalo ustezanja. „Odakle vam pare za sve ovo?“ Dobro, možda nije bilo baš naročito taktično, a i učinilo mi se da je iznad glave Borisa Stanišića u tom trenutku zatitrao strašni duh poreske uprave, međutim, moj sagovornik je hladno rekao: „Znam da se mnogi pitaju kako izdržim finansijski. Vidjeli ste gdje ste me našli. Moja supruga i moja djeca (pet sinova!), svi mi radimo.

Jedan sin prodaje sladoled, jedan radi na voziću i tako... svi smo maksimalno angažovani. Radim sve uz pomoć kredita. Čovjeka ne treba da bude strah da podigne kredit ako ima dobru ideju“, kaže Boris. „A kamate?“ „Kamate? Ja mogu da vam kažem samo to da se ja 'pokrivam'. Najskuplji objekat je hotel 'Pirg', a svi ostali objekti su kuće koje sam otkupljivao od mještana, a zatim ih adaptirao prema mojoj zamisli. I sve su autentične. Mnoge od tih kuća su bile napuštene. Sve je počelo od ove konobe u kojoj mi sada sjedimo. Šta bi bilo da nisam riskirao i počeo da ulažem dalje u posao? Ostao bih na ovoj konobi, a to mi ne bi bilo dovoljno da prehranim moju veliku porodicu. Vidite li šta hoću da vam kažem? Bez rizika vi ne možete profitirati. Ideja, ideja, ideja... Morate imati samo dobru ideju“, kaže vlasnik etno sela. „Ideju i san“, kažem ja.

Hotel Pirg

I bez reklame do uspjeha

Do sada je etno selo „Stanišići“ ( od 2004. godine), posjetilo oko 800.000 turista. „Ono na što sam posebno ponosan je to da nikada nikome nismo platili za neku reklamnu kampanju. Smatram da je ovo atrakcija koja je vrijedna sama po sebi. Ulaz u etno selo se ne naplaćuje. Svako može doći i obići sve objekte, a da ga to ništa ne košta. Platiće samo ono što pojede i popije kao što to mora i u najobičnijoj kafani pored puta“, kaže Boris Stanišić i predlaže da vidim njegovu ergelu: šest konja koji se koriste u školi jahanja. Šta je dakle, recept za uspjeh u ovakvoj Bosni i Hercegovini, gdje svi samo kukaju?

„Uz sve ono što sam rekao, treba imati i malo sreće. Ja sam imao sreće pa sam ubo pravo mjesto. Jer, ja mislim da je ovo selo samo jedan kilometar lijevo ili desno, da to ne bi uspjelo. Imam odličnu posjetu iz svih bivših republika nekadašnje države. Imamo i jednog Nijemca, Armina, koji je vlasnik jedne ovdašnje fabrike. Ono što je karakteristično za Nijemce... Armin uvijek rezerviše isti sto za osam osoba. On četiri sata svakog dana sjedi za tim stolom i ne voli da mijenja sto. Svaki dan tu doručkuje i ruča i ne želi ništa da mijenja. Uvijek pije isto vino, a jednom godišnje pripremi nam svima jednu zabavu i sve sam spremi.“ „Šta Armin pripremi od jela?“ „Uvijek nešto neobično. Ne znam da li sam izmišlja, ili su to recepti neke evropske kuhinje, to stvarno ne znam. Sin mu se oženio Bijeljinkom i pravio je svadbu ovdje, čini mi se da je bilo pola Njemačke na toj svadbi“, kaže Boris.

A sad otovoreno ognjište i svadbarski kupus!

Kuhar Ranko Marušić

Ako ste sasvim zdravi, probajte Rankov specijalitet!

E, sad, ja sam ovdje zbog sasvim određenog zadatka. Etno selo ima i etno restoran, ili konobu, kako piše iznad ulaznih vrata, a jela se pripremaju na tradicionalan način, na otvorenom ognjištu, kao nekada, u zemljanim posudama i ispod sača. Šta je najbolje u kuhinji ovog kraja?

„Ono što mi najviše nudimo i što se najviše traži je naš svadbarski kupus. On se tako zove, ali ne služi se samo na svadbama. Imamo ga svaki dan na meniju i čini mi se da ga nikada nemamo dovoljno, onoliko koliko se traži“, kaže moj domaćin.

Lonac sa svadbarskim kupusom.

Ovako to izgleda na tradicionalan način.

Odlazim sa Rankom Marušićem, jednim od glavnih kuvara etno sela, napolje, do otvorenog ognjišta, na kojem će spremiti svadbarski kupus.

„Mi svadbarski kupus uvijek spremamo u velikim ćupovima, za naše potrebe, ali evo, ja ću vam reći kako bi taj recept izgledao za četiri osobe. Dakle, otvoreno ognjište i zemljani ćup su neophodni“, kaže Ranko. Dok zvijezde trepću odozgo, naš kuhar podmazuje slaninom ćup od pet litara za svadbarski kupus. Dakle, potrebno vam je:

2-3 (osrednje) glavice kiselog kupusa

½ kg. mrkve,

300 gr. crvenog luka,

1 veći svježi paradajz ili kašika koncentrata paradajza,

2-3 lovorova lista,

kašika bibera u zrnu,

kašičica aleve paprike,

kašika domaće masti,

so ( ne mnogo, kiseli kupus je već slan!).

I to naravno, nije sve. U jelo ide i 4-5 vrsta mesa: dimljena govedina, dimljena jagnjetina, mesnata slanina, svinjska dimljena rebra i nešto sirovog mesa po izboru. Ukupna količina mesa bi trebala biti oko jednog kilograma. E, sad, kako bi rekao Balašević, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Kao i kod svih složenaca, prvo ide sloj jedne vrste mesa i začina, na to dolazi sloj na rezance isječenog kiselog kupusa, pa onda opet druga vrsta mesa, začini i kupus i sve tako dok se sav materijal ne utroši. Na kraju, trebalo bi da bude pet slojeva, pet spratova mesa, začina i kupusa. Jelo se prilikom kuhanja na otvorenom ognjištu ne smije miješati, samo protresti povremeno.

Potrebno je oko dva sata da jelo bude gotovo. A onda, neka vam je Bog na pomoći! „Ranko, imam osjećaj da smo nešto zaboravili?“ kažem u jednom trenutku. „Da“, kaže Ranko, „zaboravili smo onu kašiku masti. Ona se stavi na samo dno, kod prvog sloja i kako se mast topi, ona polako stiže do vrha ćupa. Naravno, mast može da se zamijeni uljem, ali to već nije to jelo.“

Svadbarski kupus serviran

Za dva sata svadbarski kupus je bio gotov, a pogledi prisutnih u konobi, dok ga je Ranko stavljao na tanjir, govorili su više od riječi. Pun miris, pun okus i mnogo, mnogo kalorija. Ako ste sasvim zdravi, probajte. Poslije toga preporučujem teretanu, najmanje dva sata. A ako se pitate otkud plemenitost i mudrost svadbarskog kupusa? Pa, vlasnik ovog čarobnog mjesta tvrdi da ovdje čovjek postaje plemenitiji i mudriji. Možda ipak, ima nešto u tom kupusu?!

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Svetozar Savić