Piljari s Kariba

Slika prva: fotokopirana knjiga pred studentom na pismenom ispitu

Knjiga je Teorija književnosti Zdenka Lešića. Izdavač je Sarajevopublishing. Student je odličan. Fotokopija također. Papir je kvalitetan, slova jasna, uvez čvrst i dugotrajan. Jedina bitna razlika u odnosu na original je meki uvez. Na zadnjoj unutrašnjoj stranici je žig fotoizdavača - Grafo Art d.o.o. Sarajevo. Tu je također i napomena: vratiti 1 KM Muharemović platio. I još jedan pečat, sa adresom štamparije.
To bi, kad bi krađa u ovoj zemlji bila nezakonita, bilo dovoljno svakom sudu da zapečati i firmu. Ali lopovluk nije na spisku nepoželjnih vrijednosti. Ako je pošteno pa ko koga prevari privatizovana cijela država, ako je nekoliko predratnih kadrova izgradilo lokalne imperije mešetareći s papirima na saso mange berzi, ko će se uopšte počešati zbog nelegalnog kopiranja knjiga.
Navodno, postoje nekakvi inspektori plaćeni da ih takve stvari svrbe. Navodno, raznorazni poslanici, referenti i ministarstva dobijaju svoj kruh (preko pogače) nasušni zahvaljujući firmama koje o svom poslovanju vode uredne knjige i ne bilježe potraživanja i dugovanja žvrljajući po praznim listovima svoje ukradene robe. Navodno, svakome bi trebalo biti jasno da LafoArt o.t.o. nije platio prava za preštampavanje i da je njegovo izdanje jeftinije jer on ne plaća ni autora, ni dizajnera, ni urednika, ni lektora, ni recenzenta. Ni poreze, za svaki od tih nepotpisanih ugovora. Da je, drugim riječima, parazit, i kao takav svojta parazitskoj vlasti s mozgom kao organom za varenje, u državi s trbuhom nabreklim od glista.

Međutim, iako se čini logičnim, izdavači neće propasti, jer bi s njima propala i cijela kolonija nametnika. Propašće samo oni nezavisni i neprilagođeni, mali i nesnalažljivi. Oni veliki, koji također ne plaćaju autore, koji duguju lektorima i korektorima, koji kradu tuđa grafička rješenja, koji kupuju knjižare i štamparije da bi dugovali samo sebi i svojim radnicima, oni će preživjeti. Njih će država pothranjivati, otkupljujući za biblioteke tone patriotskih govana i za škole vagone kupusarskih udžbenika. Na kraju, student kome je bilo jeftinije kupiti ukradeno i sam će se prodavati u pola cijene, na poček i na rate.

Slika druga: Pola Branka Ćopića

Zbirka priča Bašta sljezove boje sastoji se iz tri dijela: Prolog (Pismo Ziji), priče iz djetinjstva (Jutra plavog sljeza) i priče iz NOB-a (Dani crvenog sljeza). Posljednja priča u zbirci, Zatočnik, objašnjava i dopunjava Pismo Ziji, i na taj način uokvirene su sve ostale priče u zbirci. Drugi dio je u kontrastu s trećim, a namjera tog kontrasta jeste da pojača osnovnu misao knjige - Ćopićevo razočarenje revolucijom kojoj je posvetio mladost i život, a koja se izjalovila u prazna i neispunjena obećanja o pravdi i jednakosti. Jasno je da ova tema nije prioritet dvanaestogodišnjacima i da u Ćopićevom opusu postoji pregršt njima jasnijih (jer za njih i pisanih) knjiga. Zato fakt da se upravo ova opora najava samoubistva našla u dječijoj biblioteci upućuje na zaključak da školska lektira nema veze s mogućnostima djece nego s interesima odraslih. Jedan od tih interesa je profit. Lektira je roba sa sigurnim kupcem, potrošna jer prolazi kroz više ruku, trajna a habajuća vrijednost koja se proizvodi jeftino i prodaje masovno, skoro kao kineska konfekcija.
Zašto bi u takvom kulturnom pijačarenju autor uopšte bio neka vrijednost i zašto bi sposoban trgovac vodio računa o umjetničkoj istini? Ako je već neka budala stavila zbirku priča za odrasle na spisak obaveznih knjiga za djecu, zašto pametan&sposoban ne bi i na takvoj budalaštini zaradio?

Tako će se na školskim i fakultetskim klupama pojaviti izdanje Bašte sljezove boje bez cijelog trećeg dijela i bez ikakve napomene o tome. Izdavač će pola knjige prodavati kao cijelu. (Zamislite piljarsku lektiru u budućnosti: Rat i mir bez rata, Ana Karenjina bez Karenjina, Crveno i crno bez crvenog, Illyjada bez jada...) Vješt mešetar spakovaće tragičnu Ćopićevu oporuku u vesele šarene korice uzvikujući: autor je mrav, živio autor. Sljezova boja ispašće mu u štampi plava, logikom koja slijepilo za boje prenosi i na moral.

Slika treća: Kokošvinjac

Almir Alić u romanu Boa u Kokošinjcu opisuje svoje zvorničko djetinjstvo i nema razloga da njegov pripovjedač govori trenutno važećim standardom hrvatskog jezika. Pa ipak se rukopis nastao u Tuzli, gdje Alić sada živi, razlikuje od verzije objavljene u zagrebačkom VBZ-u. Evo, ukratko, primjera iz samo jednog poglavlja:
(Prvi primjer odnosi se na rukopis, drugi na vebezeopis.)
- u lanjske farmerke / prošlogodišnje traperice
- takmiči / natječe
- sredinu terena sam pokrivao lično / sredinu terena sam kontrolirao ja
- desetak velikih porcija ćevapa / desetak velikih porcija ćevapčića
- Miška smo poslali u ćenifu na autobuskoj stanici / Miška smo poslali u toalet gradskog kolodvora
- između stativa / između vratnica
- diskvalifikovan / diskvalificiran
- prilike su se nizale / prigode su se nizale
- iščašio zglob / iščašio gležanj
- konstatovao / konstatirao
- njeno impozantno poprsje u neprestanom harmonijskom kretanju / njeno impozantno poprsje u harmonijskom gibanju
- spremno odgovara porodični mudrac / - spremno odgovara obiteljski mudrac
Itd.
Nigdje u knjizi ne piše jasno ko je odgovoran za ove intervencije: da li vlasnik, koji se boji gestapoovskih jezičkih uredbi, ili urednik koji se boji vlasnikovog jezičkog čistunstva, ili lektor koji se boji urednikovog straha? Koja književna i umjetnička estetika daje prednost gibanju na kretanjem i toaletu pred ćenifom? Je li teško ili se intelektualac brzo navikne, da ljevicom maše slavujskim slobodama dok desnicom zakovrće pernate šije?
Ko uopšte ima vremena i volje zajebavati se s ovakvim bezvebezeovskim prepravkama? Možda onaj student, iz prve slike, koji je u međuvremenu diplomirao i sada zarađuje tvrdu lektorski kruh tvrdom lektorskom rukom? Ili najzad autor sam, svinjski ucijenjen monopolom izdavača koji pod državnim zastavama gusare u mutnim vodama?
 
Srećom, njihove zalihe rastu brzinom kojom se njihov ugled topi. Kad bale i paketi nepročitane robe skončaju u starom papiru a čete urednika i lektora završe na biroima za zapošljavanje (kad, ukratko, bude jebo ćar fajdu) brojevi će ustuknuti pred metaforama; i najzad će postati jasno da autorsko pravo nema veze s vlasničkim. Umjetnost živi u dijeljenju, umire u prisvajanju.

Umjetnost pripada svima, kao voda ili zrak. Književnost nije u knjigama koje se kupuju ili kradu (kopiraju) da bi se prodavale i preprodavale. Ona je u idejama koje čovjeka vide oslobođenog okova duhovnog piljarstva. 

Autor: Nenad Veličković 
Odg. urednik: Zorica Ilić