1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Petrovdanski dani – Za sve je kriva politika

Godinama uporedo traju dvije manifestacije kojima u Srebrenici Bošnjaci i Srbi obilježavaju ratno stradanje svojih naroda. 12 jula, Srbi završavaju obilježavanje godišnjice stradanja svog naroda u ovom kraju.

Dok se stradanje Bošnjaka u julu 1995. godine, okarakterisano kao genocid, obilježava na, moglo bi se reći međunarodnom nivou, stradanje Srba se obilježava više simbolično, uglavnom kulturno-zabavnim i vjerskim programom u kojem se pojavi poneki entitetski funkcioner. Mladen Grujičić predsjednik opštinske organizacije zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice to ovako komentariše:

“Svjedoci smo da je i ove godine kao i ranijih 11. jula, bar prema izvještajima medija, u Potočarima bilo nekoliko desetina hiljada ljudi, mada se vidi da je svake godine sve manje i manje. Srbi sami žale svoje žrtve zato što su realno prišli dokazivanju bliske istorije odnosno onoga što se u ratu dešavalo. Mi nismo u svijet slali krivu sliku, izgubili smo taj medijski rat i teško da ćemo u desetinama narednih godina uspjeti dokazati šta je stvarna istina.

Mladen Grujičić

Mladen Grujičić

Možda će zvučati grubo, ali Bošnjaci su nekako na svoj način ispromovisali stradanje svog naroda u Srebrenici i u svijet poslali takvu sliku kao da su svi što su poginuli ili umrli prirodnom smrću od ‘91 do '95 godine ubijeni u tom jednom julskom danu. Strance zato i ne interesuje više ko je tu još osim Bošnjaka ginuo. Mi se i ne trudimo da im pokažemo i dokažemo svoje stradanje, jer Srbin je takav čovjek koji u tradiciji sam oplakuje i žali svoje žrtve. Svaku satisfakciju dobivenu zloupotrebom mrtvih smatramo skrnavljenjem”, kazuje Mladen Grujičić.

Srbi neće da govore za medije

DW : “Je li to razlog što nam je i na ovaj dan gotovo nemoguće naći sagovornika među srpskim porodicama nastradalih. Niko ne želi za javnost govoriti o svojim žrtvama i osjećanjima. Čak i oni koje lično poznajem izmišljaju stotine razloga da ne govore”.

Grujičić: “Jeste sigurno.To je problem srpskog naroda koji svoj bol nosi u sebi, ne želi da ga dijeli sa drugima i priča o tome duboko ga potresa i zato se ne žele stalno na to vraćati i podsjećati. Sa druge strane neki imaju loša iskustva sa novinarima jer su njihove riječi izokrenute, boje se zloupotrebe. Ovdje u Srebrenici je to naročito prisutno pošto Bošnjaci imaju vlast. Ljudi radije ćute jer se plaše da se ne zamijere. Onda neće dobiti mogućnost za zapošljenje, stipendiju djetetu ili neku donaciju čemu se možda nadaju”.

Detalji iz spomen sobe

Detalji iz spomen sobe

DW: „ Do unazad dvije-tri godine centralni parastos i drugi događaji 12 jula u Srebrenici su stalno bili predmetom medijske hajke zbog međunacionalnih incidenta izazvanim prisutstvom određenih grupa iz Srbije, postrojavanja Ravnogoraca itd. Situacija je sada savim drugačija ali sa druge strane sada u Maršu mira kroz Srebrenicu je prošla kolona sa dvadesetak ratnih zastava, a da nije bilo ni jednog zvižduka ili uvrede, čak o tome niko i negovori“.

Mladen Grujičić „ Tačno je to. Prije dvije godine policija je skidala majice ljudima jer je na njima bio ispisan dio teksta iz srpske himne, jer to navodno nekog vrijeđa. Mislim da je problem u tim našim institucijama jer su sigurno malo rigorozniji prema Srbima nego prema Bošnjacima. Niko od nas i ne reaguje na te simbole koje nose niti se zbog toga žalimo policiji i od toga pravimo medijski slučaj. Sa druge strane se to koristi maksimalno često i neopravdano kako bi se istakla navodna neravnopravnost Bošnjaka ili obrnuto na drugim stranama Srba ili Hrvata i u suštini mislim da iza svega stoji politika. Petrovdanske dane mi smo pokrenuli ne da bi nekog provocirali već jednostavno da se odužimo barem malo onima koji su dali živote da mi bolje živimo. Manifestacija traje pet dana i uglavnom su to kulturni sadržaji, sportski ili humanitarni sa tradicionalnim srpskim obredom sjećanja na mrtve. Čini mi se da nekom smeta naša tradicija i običaji i u svemu vide neku navodnu provokaciju“.

„U ovim danima obilježavanja godišnjica, posebno puno je priče o potrebi da se Srbi suoče sa istinom, o potrebi povratka povjerenja, pomirenju, suživotu ili življenju jednih pored drugih. Šta vi mislite o tome“, pitamo Mladena Grujičića:

„Toliko godina je prošlo od rata, živimo zajedno, radimo zajedno. U Srebrenici se ne pamti čak ni svađa na nacionalnoj osnovi, a kamo li nešto teže, znači pomirili smo se. Povjerenje je ono čega nema i što je izgubljeno. Toga neće ni biti sve dok god je politika u sve umiješana. Uvijeran sam da određeni krugovi vlasti na svim nivoima, od vrha države preko entiteta, kantona, opština do mjesnih zajednica, svaki pokušaj uspostavljanja istinskog povjerenja na neki nači doziraju i kontrolišu jer od toga zavisi njihov opstanak na vlasti.

Dragan Cvjetinović

Dragan Cvjetinović

Ovakve vlasti, političari i njihova politika bi otišla u nepovrat ako bi narod međusobno uspijeo povratiti barem dio povjerenja. Mislim da je tu srž svih problema i da nam je jedini izlaz u ekonomiji. Kada bi svi imali posla od kojeg bi smo mogli pristojno živjeti sve manje bi ljudi imali vremena i razloga da razmišljaju o politici. Ovako nema posla, ljudi bijedno žive, nerovozni su i nekoga moraju okriviti za svoju nesreću. Politika to vješto koristi poturajući tim ljudima kao izvor svih njihovih problema i muka nekog ko se drugačije zove i drugačije moli Bogu. Ljudi to prihvataju ne vidjevši da su tako već godinama nasamareni. Mi u Srebrenici smo više puta pokazali da smo spremni na to nekakvo suočavanje sa prošlosti. Predložili smo da krenemo od npr. osnivanja jedne mješovite ili zajedničke komisije u kojoj bi sjedjeli Srbi i Bošnjaci i koja bi imala zadatak da napravi tačan popis svih ljudi iz Srebrenice sa imenom i prezimenom, godištem i mjestom kad je poginuo, gdje je poginuo. Naišli smo na zid odbijanja što je dokaz da se nešto krije.“

Za sve je kriva politika

Dragan Cvjetinović je domaćin u spomen sobi srpskih žrtava. Ne krije da je bio borac:

„Pušku mi je neko gurnuo u ruke, nisam je sam tražio. Da je nisam uzeo ja bih dobio metak jer takva su vremena bila. Vojnik jesam bio ali zločinac nikad i time se ponosim. Zato danas ne mogu da dobijem nikakav posao a najljepše godine mladosti mi je uzeo rat. Za sve je ovo kriva politika i pokvareni političari. Žrtve su žrtve i treba poštovati i cijeniti svačiju žrtvu jer krv je krv i suza i na jednoj i drugoj strani je ista. Svaku majku jednako boli ako se njenom djetetu nešto desi ma kako se ona zvala. Svjedoci smo da to nije tako i da prvo žrtve imaju nejednak tretman. Srpske žrtve se ignorišu a bošnjačke veličaju. Za to smo i mi Srbi krivi jer ja ne mogu da shvatim srpski narod u Srebrenici da niko neće pred medije da izađe i javno kaže jednom šta se desilo sa negovim žrtvama, sa njegovim najmilijim. Svi bježe od novinara a znaju pričati u kafanama. U suštini i među Srbima i među Bošnjacima pojedince interesuje da se dograbe fotelja i para a sirotinji kako bude“.

Preporuka redakcije