Peta godišnjica intervencije u Afganistanu

Prije pet godina je američki predsjednik Bush narodu Afganistana obećao mir i slobodu. Svojim sunarodnjacima, koji su još uvijek bili u šoku zbog napada od 11. septembra, obećao je da će uhvatiti Osamu Bin Ladena i time dobiti borbu protiv medjunarodnog terorizma.

Oba ova zacrtana cilja su ostala neostvarena. Ipak, za budućnost Afganistana je važno da se raspravlja o medjunarodnoj legitimaciji ovih ciljeva i vojnoj strategiji koja je pri tome korištena. Činjenica je da je ta zemlja danas daleko i od mira i od slobode. Odlučujuće pitanje je kojom strategijom medjunarodna zajednica može postići ono što u proteklih pet godina nije uspjela.

Teza broj jedan glasi: bolja budućnost Afganistana se ne može izboriti na bojnom polju. Pokret talibana se ponovo širi jugom te zemlje, a razlog za to je što na jugu i u susjednom Pakistanu još uvijek nije sasječen politički korijen tog pokreta. Čak i ako je moguće da se on vojno porazi, pokret talibana može da računa sa stalnim prilivom novih pristalica.

Teza broj dva: samo Afganistanci sami mogu da sprovedu proces demokratizacije svoje zemlje, koji je otvoren konferencijom u Bonnu prije pet godina. Bez funkcionalnog civilnog društva ova država će ostati protektorat medjunarodne zajednice.

Niz je razloga zato što su upravo u Afganistanu uporište pronašli Bin Laden i njemu slični. Najvažniji je taj da nakon desetljeća gradjanskog rata nisu postojale državne strukture koje bi uspjele da ga spriječe u njegovim nakanama.

Bez civilnih struktura društva i vlastitih snaga sigurnosti ova država će ponovo postati polje po kome će marširati talibani. Medjunarodna zajednica zbog toga mora provjeriti svoj dosadašnji angažman na izgradnji civilnog društva, te poboljšati i ojačati taj segment djelovanja. Zašto su nakon doniranja milijardi pomoći izostali pozitivni efekti? Zašto u Afganistanu još uvijek cvjetaju polja maka, koji se koristi za proizvodnju droge, i zašto je Afganistan i dalje država koja je na vrhu liste zemalja u kojima vlada korupcija?

Posebno sramno je sljedeće: osamdeset odsto državnog budžeta u toj zemlji kontrolišu zemlje donatori i nije nikakva tajna da neke humanitarne organizacije to koriste da bi zaradile silan novac. Narodu koji živi izvan glavnog grada Kabula skoro da nije ukazana nikakva pomoć. To se mora promijeniti i u taj proces se mora jače uključiti legalno izabrana vlada.

Lako se može desiti da do zacrtanog cilja - slobode i mira - prodje još pet godina. Put do tog cilja je trnovit i za sve učesnike u ovom poduhvatu sigurno i vrlo skup. Ipak, alternativa tome ne postoji.