1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Penzioneri u BiH se pitaju: „A ko će brinuti o meni?“

Penzioneri u BiH nerado odlaze u staračke domove, pogotovo kad je riječ o povratnicima. Mnogi pomoć nalaze u nezaposlenim mlađim sugradjanima – na obostranu korist i zadovoljstvo.

„U ovoj kesi su mi kruh i mlijeko za Azru, u ovoj drugoj krompir i deterdžent, to je za Mirsadu, a jaja su za Namku, danas je uzela malo više, dolaze joj djeca iz Njemačke, pa će praviti neki kolač“, priča Amira i kese sa namirnicama spušta na klupu na kojoj će na putu do Azre, Mirsade i Namke, napraviti kratku pauzu. „Ovdje vam je sve malo u brdu, pa se mora i odmoriti, a stariji ljudi ne mogu nikako, to im je velika muka“, kaže Amira i briše znoj sa čela.

Stariji ljudi o kojima Amira priča su njene komšinice i komšije, penzioneri kojima je Amira desna ruka pri svakodnevnim poslovima i obavezama; kupovini namirnica i nabavci lijekova, pranju prozora i usisavanju tepiha, a nekad i kupanju i previjanju rana. Amirine komšije u banjalučkom naselju Gornji Šeher, koje od zadnjeg rata nosi naziv Srpske Toplice, uglavnom su stariji povratnici. Donedavno u Njemačkoj, Švedskoj ili Austriji, oni danas u Banjaluci žive sami, bez djece i uže rodbine, koja je još uvijek u inostranstvu, jer u BiH, a posebno u Banjaluci, za sebe ne vidi nikakvu perspektivu. „Ovdje su prije rata živjeli pretežno muslimani koji su za vrijeme rata izbjegli i sad su svi manje-više u inostranstvu. Vratili su se samo stariji, a medju njima ima i dosta bolesnih. Oni se brzo umore kad nešto rade, pa im ja onda kupim šta im treba, pospremim im kuću i slično“, priča Amira.

Amira zajedno sa jednom penzionerkom o kojoj brine

Amira zajedno sa jednom penzionerkom o kojoj brine

Lijekovi, namirnice, pranje prozora

Ona u ovom banjalučkom naselju danas redovno obilazi nekih petnaesetak kuća, bilo žena koje žive same, bilo starijih bračnih parova. Svi oni na tome su joj izuzetno zahvalni, baš kao i komšinica Azra, kojoj je Amira upravo donijela namirnice. „Uh, ne znam šta bi da mi nje nije. Ja sam sama, djeca su u inostranstvu, ovdje mlađih ljudi nema više gotovo nikako, samo starci“, kaže ona dok ostavlja namirnice u frižider i onda Amiri daje recepte koje je juče dobila od doktora. Amira ih čita, a onda preko naočala Jasni daje signal da ne treba da brine. „Ma da, ovu su ti isti oni lijekovi kao i prošli put, samo je kod ovog jednog doza malo jača. Sad ću ja sa tim do Borke, pa ćemo ih pripremiti, eto mene za pola sata“, kaže Amira i stavlja doktorski nalaz u unutrašnji džep svoje izlizane teksas jakne.

Plaćanje po principu „koliko ko može“

A Borka, to je lokalna apotekarka koju Amira takođe dobro poznaje, jer kod nje redovno kupuje lijekove za svoje komšije. Baš kao što poznaje i osoblje u lokalnoj prodavnici mješovite robe, gdje je ovaj njen servis za penzionere povratnike, svojevremeno i počeo. „Ja sam u toj radnji prvo skupljala karton i stalno sam bila tamo. I kad su se ljudi nakon rata počeli vraćati u Banjaluku, neki su me znali zamoliti da im odnesem stvari kući. I onda se to dalje razvilo. Sad stalno nekome nešto treba i imam, Bogu hvala, pune ruke posla“, priča Amira.

Amira

Amira

Pa iako to nije posao u pravom smislu te riječi, Amira od novca kojeg dobije za pomoć komšijama ipak može pokriti redovne troškove, a nađe se, kaže, i sinu za džeparac. „Nemam ja tu nekih cijena, svako da onoliko koliko može. Neko ima veću penziju, neko manju, neko je bio u inostranstvu, neko nije. Ali, dobro je, hvala Bogu, nakupi se. Dobro meni, dobro njima. Meni je najdraže što ljudi u mene imaju povjerenja i što mi se od srca zahvale, to me baš obraduje i to mi je najvažnije“, priča Amira.

Starački domovi u RS-u, ta opcija ne dolazi u obzir

Slično je i u drugim banjalučkim naseljima, svaka mahala ima svoju Amiru, priča ona i smije se. Poslovi su isti: nekome treba usisati kuću, nekome otići po mlijeko i lijekove, mada u zadnje vrijeme, priča, bude i težih slučajeva. „Baš sam zadnje dvije sedmice jednoj ženi previjala ranu na nozi, to je bilo malo zeznuto. Morala sam je i nositi do kupatila, pa su me i leđa uhvatila, to je bio malo teži slučaj“, objašnjava Amira.

Ali nije li u takvim slučajevima, kao i inače kada ljudi ostare, bolje potražiti smještaj u ustanovama koje mogu pružiti bolju i profesionalniju njegu i uslugu, npr. u staračkim domovima? „Uh, to je malo teža tema“, kaže Amira, „neće to ljudi, nisu oni baš za to“.

A zašto ne? „Pa, ne vole to naši ljudi“, kaže jedna od Amirinih komšinica, „ovdje uglavnom žive muslimani, u ratu je bilo šta je bilo i ljudi nemaju povjerenja u osoblje ovdje u RS-u. Ne znaju šta ih u tom domu čeka, kakva će biti njega, kakva hrana, hoće li biti čisto i sa kim će biti u sobi. A ko i voli da ide od svoje kuće“, objašnjava ova penzionerka i sjeda na stari kauč pored još starijeg starog bosanskog šporeta na drva.

Nepovjerenje, glavna boljka BiH

Slično će o ovoj temi reći i druge Amirine komšije, i stiče se utisak da su strah i prije svega nepovjerenje ovim ljudima glavna prepreka da potraže smještaj u staračkom domu. Barem kada je riječ o bošnjačkim povratnicima u RS. Nepovjerenje koje je Bosni i Hercegovini donio zadnji rat i koje je, evo i preko dvadeset godina kasnije, očigledno još prisutno. Amirina pomoć nije profesionalna, ona i sama kaže da joj se ponekad čini da nije dorasla zadatku. Toga su svjesni i oni kojima pomaže, ali ih ni to ipak ne može natjerati da potraže mjesto u staračkom domu. „Boje se ljudi jednostavno, i u dom idu samo kad moraju“, objašnjava Amira.

Srđan Puhalo

Srđan Puhalo

Sociolog Srđan Puhalo smatra da je problem i u generalnom odsustvu kulture življenja u staračkim domovima u BiH, te da je razumljivo da ljudi žele da žive u svojoj kući i na svojoj zemlji. Iako se postavlja pitanje koliko je to racionalno, s obzirom na njihovo zdravstveno stanje i materijalne mogućnosti. „Ja mislim da je njih sramota da se nađu u staračkom domu, jer se to doživljava kao svoj životni poraz i šta će drugi reći na to. Vjerujem da se oni brinu i zbog same usluge u tim domovima, gubitka prijatelja i da to doživljavaju kao usputnu stanicu za onaj svijet. Takođe moramo imati na umu da su kod nas starački domovi nešto još uvijek nepoznato i da se ima malo tačnih informacija o tome kakva je usluga, kakve mogućnosti imaju njihovi korisnici i kako generalno funkcionišu te institucije“, objašnjava Puhalo.

A ko će brinuti o meni?

„Tako je, kako je“, kaže Amira i sliježe ramenima, „šta se može.“ A onda ponovo baca pogled na doktorski nalaz po kojem će Azri donijeti lijekove, i vani, već uveliko na putu ka apoteci, zastaje i kaže: „Ne znam kako će ovo ići dalje, brinem se za neke ljude, već su dosta bolesni i neki će morati u dom. Ali ne znam šta će biti sa onima koji to ne mogu platiti, sve i kad bi htjeli. I šta će na kraju biti sa mnom kad ostarim, i to se često pitam. Ovdje mladih ljudi više gotovo i nema, ko će se onda brinuti o meni?“