1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Pedeset godina ugovora iz Pariza

Potpisivanje Pariških ugovora 23. oktobra 1954. bio je važan dan u njemačkoj istoriji. Tada su Savezna Republika Njemačka i Italija primljene u NATO, te u takozvanu Zapadnoevropsku uniju. Ugovori su takodje donijeli okončanje statusa Njemačke kao okupirane države i njen puni državni suverenitet. Komentar Felixa Steinera.

Prvo podizanje njemačke zastave, 5.maja 1955. Ovo je omogućio upravo ugovor iz Pariza kojim je Njemačka dobila nazad svoj suverenitet.

Prvo podizanje njemačke zastave, 5.maja 1955. Ovo je omogućio upravo ugovor iz Pariza kojim je Njemačka dobila nazad svoj suverenitet.

Ugovori u Parizu su potpisani prvenstveno zbog političkog pritiska Washingtona. SAD su se još od 1950. suprotstavljale otporu Evropljana, prvenstveno Francuske, da se i zapadna Njemačka aktivno uključi u smanjenje vojne opasnosti koju je predstavljao Sovjetski Savez. Tadašnji njemaččki kancelar Adenauer je američkoj vladi uspio da nametne svoju poziciju: ponovna uspostava njemačke armije je moguća samo ako se ova država ravnopravno uključi u red zapadnih nacija. Sve drugo bi bilo političko samoubistvo za Adenauera jer je u njemačkom društvu postojao jak front koji se protivio ponovnom naoružavanju njemačkih mladića.

Ovi historijski ugovori ipak imaju veze i sadašnjom političkom realnošću. Sadašnja vlada u Berlinu je kao svoj cilj zacrtala stalno mjesto za Njemačku u reformisanom Vijeću Sigurnosti. Kancelar Schröder ima dobre argumente: Njemačka uplata u budžet UN-a je treća po veličini u svijetu, a osim toga je aktivno uključena i u brojne mirovne misije. Razumljivo je da stoga rastu želje da se dobije veća uloga i u donošenju odluka u sjedištu UN-a.

Ipak nade vlade u Berlinu su ove nedjelje pretrpjele i jedan udarac. Američki ministar vanjskih poslova Colin Powell je izjavio da će se SAD solidarisati sa Italijom u procesu reformi Vijeća Sigurnosti. Italija se već godinama protiviulasku Njemačke u najviše tijelo UN-a. Mi ne zaboravljamo naše prijatelje, glasilo je objašnjenje Colina Powella. Time je postao jasan i razlog podrške vladi u Rimu: Italija je, naime, za razliku od Njemačke, od prvog dana i vojno i politički podržala američke planove za Irak.

Reforma Vijeća Sigurnosti nije moguća bez saglasnosti SAD-a, bez obzira na to kako izgledale preporuke generalnog sekretara UN-a, Kofija Annana. Zaključak je banalan i lako ga je izvesti: onaj ko supersili SAD-u ne pruži vojnu podršku koju ona očekuje, ne može računati ni sa političkom podrškom u Washingtonu. Tako 2004. stvari stoje isto onako kao što je to bio slučaj 1954.