1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Pazarić miriše na jorgovan

„Brzim preko Bosne“ se ovaj put zaustavljamo u Pazariću, mjestu gdje se nekada obavljala trgovina raznom robom. Pazarić je mjesto neiskorištenih turističkih potecijala i življenja dobrih ljudi.

Dobro došli u Pazarić

Dobro došli u Pazarić

Od Hadžića do Pazarića ima samo desetak minuta brzim vozom na bosanski način, a to znači, maksimalno 70 km na sat. Ipak, to je sasvim dovoljno za kratko poznanstvo sa Samrom Ključanin, mladom Mostarkom, koja trenutno radi u jednoj kladionici u Sarajevu, a preko vikenda putuje roditeljima u Mostar. Nakon rata, sa bratom i roditeljima, vratila se u zapadni Mostar, iz istočnog, gdje su 1993. bili prognani. „Mostar je još uvijek podijeljen i to dobro. Ima ljudi koji žele zajednički život, ali to je manjina, a većina ga opstruira na sve moguće načine. Osjeti se to“, kaže Samra. „Zar poslije toliko godina, koliko je prošlo od završetka rata?“ pitam. „Eto, poslije skoro petnaest godina, osjete se tenzije.

Među Mostarcima 'starosjediocima' suživot ide nekako, ali najveće tenzije prave izbjeglice iz zapadne Hercegovine koji su došli i ostali da žive u Mostaru. U mojoj zgradi u zapadnom dijelu grada ima samo pet porodica koje su tu živjele prije rata. Moja porodica je jedina muslimanska, ostalo su Hrvati i nešto malo Srba. Stare komšije su nas baš super dočekale. Nekada ti pravi komšija ispadne bolji od familije“, kaže Samra govoreći onako tipično mostarski. Pitam je šta njoj ipak, najteže pada. „Derbi Velež-Zrinjski“, kaže Samra i dodaje kako ta utakmica visokog rizika u gradu uvijek napravi haos.

„Iako Mostar bude pun specijalaca, navijači obično polupaju autobuse navijača protivničkog tima, bude marisane i nije dobro tog dana uopšte izlaziti iz kuće. Svi odahnemo kad se derbi završi“, kaže ova Mostarka. Žao joj je što je to tako jer voli svoj grad i sjeća se boljih vremena. Raduje se svakom petku, jer tada žuri na voz i za dva i po sata, već je u Mostaru. „A posao u kladionici, kako ide?“ „Dobro. Ljudi se klade na sitno, ali ipak, velika je to lova. Ulože marku, a očekuju da dobiju deset hiljada. Mnogi su izgubili nadu da će naći posao i nešto sami zaraditi, pa su sve okrenuli na - sreću. A sreća je prevrtljiva stvar. Ja nisam uspjela da se upišem na psihologiju, pa sam upisala pravo i poslije godinu dana napustila sam studij. Sad opet razmišljam da nešto upišem“, kaže Samra. Imamo još samo malo vremena za jednu fotografiju i stisak ruke. „Zdravo Samra i sretno. Možda se uskoro vidimo u Mostaru“, kažem, spremajući se za iskakanje iz voza, jer većina željezničkih stanica u BiH nema perone.

Željeznička stanica na kojoj je vrijeme stalo

Željeznička stanica u Pazariću stara preko 100 godina

Željeznička stanica u Pazariću stara preko 100 godina

Treba skočiti sa visine od jednog metra, sa posljednje stepenice vagona. Malo je teže kad se penjem. Primjećujem ponekad, kako se neka gospoda utrkuju ko će prije onako, muški, da 'poduhvati' neku od dama i da je skoro unese u voz. Kad shvate šta se događa, one počnu da se opiru, ali voz već polazi i nema vremena za ljutnju.

Željeznička stanica u Pazariću je onakva kakvom su je ostavili njeni graditelji iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Gradnja je započela 1892. godine, a završena dvije godine kasnije. Ima zanimljive stubove koji pridržavaju trijem. „Stubovi su izliveni u livnici u Varešu i mnoge televizijske ekipe su dolazile da snime našu stanicu, a posebno stubove, jer je sve autentično, kao prije 117 godina. Nekada je dnevno bilo 40 vozova, a sada je manje od 20 i teretnih i putničkih zajedno“, kaže Ferid Kabulović, otpravnik vozova.

Nekad u Pazariću – danas na Zapadu

Slika na zidu Osnovne škole u Pazariću

Slika na zidu Osnovne škole u Pazariću

Osnovna škola „9. maj“ u Pazariću, jedna je od najstarijih osnovnih škola u Kantonu Sarajevo, kojem Pazarić pripada. Direktorica škole Azra Jasika pokazuje mi školske ljetopise sa imenima prvih učenika koji su upisani daleke 1895. godine kada je škola sagrađena. I ona je graditeljska i obrazovna ostavština Austro-Ugraske monarhije. Prvi učenik upisan u ovu školu zvao se Jovo Tomanić. Njegovi potomci i danas žive u Pazariću. Jedan od prvih učenika koji je vozom dolazio u školu, zvao se Milan Bratić. „A zato je u hodniku vaše škole, kojim sam prošla dolazeći u vašu kancelariju, veliki uokvireni crtež lokomotive nekadašnjeg ćire“, kažem direktorici. „Tačno tako. Mnogo djece je dolazilo vozom u školu, kao što ste vi jutros došli, jer je to tada bila jedina škola na ovom širem području, sve dolje do Bradine. Djeca su u to vrijeme, zamislite, dolazila na cjelodnevni boravak. Nastava je počinjala u devet sati ujutro, kao sada na zapadu. Od dvanaest sati do jedan je bila pauza za ručak, pa se onda nastavljalo sa učenjem do četiri popodne. Eto, zar ne možemo reći da smo mi krajem devetanestog vijeka imali školsku šemu koja se sada primjenjuje u Evropi?“ kaže direktorica Jasika i dodaje da škola ima 555 učenika pretežno bošnjačke nacionalnosti.

Prije rata imala je vrlo šaroliku nacionalnu strukturu. „Sada nemamo učenika srpske nacionalnosti, imamo nekoliko hrvatske. Ali zato imamo profesore i Srbe i Hrvate. Ne možete ljude vezati ako oni žele da odu, je l' tako?“ kaže direktorica. Pazarić uglavnom doživljava kao jedno radničko naselje iz kojeg ljudi odlaze na posao prema Hadžićima, Ilidži i Sarajevu. „Ima malo trgovina i malih poduzetničkih radnji kao što je ona za proizvodnju auto-presvlaka i to je sve. Naša socijalna karta je jako loša. U školi imamo skoro 20 odsto učenika koji potiču iz porodica u kojima niko ne radi. Ali, interesantno je da kad god organizujemo odlazak u pozorište, na izlet ili neki sportski događaj, ta djeca nikad ne izostaju. Njihovi roditelji uvijek se nekako snađu“, kaže Azra Jasika.

Prirodne čari Pazarića

Pazaric Panorama FBF

Neko mi je na ovom putešestviju kroz BiH već rekao da nam svima treba dodijeliti medalje za hrabrost, izdržljivost i snalažljivost. Svima, baš svima koji živimo u ovoj zemlji. Draga direktorica zatim, uskače u ulogu producenta. Povezuje me sa zanimljivim ljudima, telefonira da vidi gdje su i mogu li odvojiti neko vrijeme za mene. „Fadil Fejzić vam je kao hodajuća enciklopedija, sve zna o našem mjestu, istraživao je i pisao o mnogim zanimljivostima, a Šerif Mešanović je naš umjetnik koji ima svoju galeriju, slika i radi skulpture u drvetu“, kaže mi dok se pozdravljamo.

Kako je Pazarić dobio ime?

Do Šerifove galerije imam samo dva i po kilometra pješke, glavnom cestom, uz koju su sagrađene velike kuće za koje pretpostavljam da su od para iz dijaspore, jer, nekako i projekti, kao da su stigli ovamo sa svih meridijana. Ali ono što odmah pada u oči su lijepe okućnice, uređene živice, rascvjetale magnolije i mnogo, mnogo jorgovana koji zanosno miriše. Hladan vjetrić pirka sa Bjelašnice, na koju mi se najednom otvara pogled između behara i kuća i ja zastajem opčinjena prizorom. Kao sa reklama za švajcarsku čokoladu. Gledam snijeg odozdo sa livade u koju sam skrenula, dok mi u lice mnogobrojni maslačci otpuhuju svoje paperjasto sjeme.

„Kako je moguće da ova ljepota i netaknuta priroda, jer nema zagađivača, nije iskorištena za turizam, ma kako se on zvao, seoski ili nekako drugačije?“ pitam se. Odgovora nema, naravno. Šerif Mešanović i Fadil Fejzić čekaju me u Šerifovoj konobi „Tolan“. Fadil ima 74 godine i kaže da je jedini u ovom kraju koji je istražio svoje porodično stablo i sprema se da ga štampa, zajedno sa nekim istorijskim podacima o Pazariću. „Mogu da vam pričam do sutra, ako treba. Zato mi morate reći šta vas tačno interesuje“, kaže Fadil na početku našeg razgovora i dodaje da je on saburan (strpljiv), čovjek koji živi sam i ima samo Allaha dželešanuhu koji ga prati. Ovaj bivši pravnik pokazuje mudrost tipičnog čovjeka sa ovih prostora: „Nijedan korak u životu nisam napravio, a da ga nisam dobro promislio. Nisam se ženio, nemam djece, ali sam uspio da sebi organizujem lijep život. Nastojim da se klonim mnogo čega. Htio bih da prođem kroz ovaj život i da ga završim kao kad sam bio malo dijete, čiste duše, bez srkleta, bez ikakvih problema“, kaže Safet. „Daće Bog“, kažem. Priča mi zatim kako je naziv Pazarić nastao 1773. godine, jer je ovo naselje tada bilo na raskršću trgovačkih puteva koji su od Carigrada i Soluna vodili prema Dubrovačkoj i Mletačkoj Republici. Za potrebe trgovačkih karavana, u mjestu je bio sagrađen han i karavan-saraj, od kojih ništa nije ostalo. Ovdje se obavljala trgovina raznom robom, trgovalo se i pazarilo i otuda – Pazarić.

Ugostiteljstvo i umjetnost na Šerifov način

Šerif sa makinjom, drvenim kombajnom

Šerif sa makinjom, drvenim kombajnom

Šerif Mešanović, u čijoj konobi sjedimo, pokazuje mi svoje drvene skulpture, slike u ulju, ribnjak, stolice na kojima sjedimo. Sve je napravio svojim rukama ovaj policajac u penziji. A najzanimljiviji su eksponati na njegovoj zemlji. Ručni, drveni kombajn, star 150 godina, u narodu poznat kao „makinja“ i zaprežna kola stara stotinu godina. Donosi dvije preslice za koje kaže da su stare sigurno preko 150 godina. Sve su to muzejski eksponati, njegovog malog muzeja. „Ja sam, znate, pokušao da spojim ugostiteljstvo i umjetnost. Imam ovu konobu i galeriju, ali to je više ovako za moju dušu, nego što je komercijalno isplativo“, kaže Šerif. „Zar nema nikoga da to vidi?“ pitam. „Ima ljeti. Ne znam kako, ali stranci me pronađu nekako i ta tri-četiri mjeseca je vrlo živo kod mene.

Organizujem i slikarsku koloniju, dođu mi slikari iz Federacije (BiH), obezbijedim im smještaj i materijal, a oni meni ostave slike. Poslije ja organizujem izložbu tih slika na 'Hadžićkom ljetu'. Poneko kupi i skulpturu“, kaže Šerif. „Ali, zar to nije premalo, za ovakve uslove?“ „Imam ja svoj san koji sanjam. Htio bih da ovdje napravim etno-selo. Dva bungalova da podignem da se ima gdje prespavati i da postavim neke vrlo vrijedne eksponate na otvorenom, ali mi za njih treba staklena zaštita. Dvadeset hiljada maraka bi me pokrilo“, kaže ovaj bivši policajac. „Pa, ima li iko da vam pomogne oko tog vašeg sna?“ „Izašao je konkurs u Kantonu (Sarajevo), za podsticaj i razvoj seoskog turizma. Ja sam u tom segmentu, ali ja sam 'mrtav' nisam toliko prodoran. Međutim, moraću, žena i djeca traže to od mene“, kaže mi Šerif dok se pozdravljamo.

Mezarje turskih vojnika koji su osvajali Bosnu

Fadil pored visokih nišana

Fadil pored visokih nišana

Dalje ću sa mojim vodičem, Fadilom Fejzićem. Vodi me na mezarje stare pazarićke džamije, koja je sagrađena za turskog vakta, 1565. godine. Na mezarju je nešto vrlo zanimljivo što želi da mi pokaže. „Dovodio sam stručnjake iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Oni su snimali ove nišane iz turskog doba iz 1463. godine i odgonetali tekst na njima koji je pisan 'jazijom', arapskim pismom. Došli smo do saznanja da su ovdje sahranjeni turski vojnici koji su osvajali Bosnu, a ova dva visoka nišana pripadaju visokim oficirima. Dakle, 24 nišana su mali, niski, obični, a ova dva su visoka preko dva metra i takvi više nigdje nisu nađeni na području naše zemlje“, kaže Fadil. „Pa, šta piše, kakav je tekst?“ „Samo imena i prezimena, godina rođenja i pogibije, a negdje je u pisanim dokumentima pronađeno da je sultan Mehmed el-Fatih II osvajač Bosne, podižući ove visoke mezarove, želio da se o njegovim hrabrim oficirima što duže priča. I, evo, on je to i postigao. Zar sad ne stojimo mi ovdje i pričamo o njima?“ kaže mudro moj vodič, a zatim me vodi u svoje selo Kučukoviće gdje su mu prve komšije srpske porodice.

Ima ih nekoliko i za vrijeme posljednjeg rata nisu nigdje micale odatle. Usput, pokazuje mi stećke, bogumilske nadgrobne spomenike, kojih u ovom kraju ima oko pet stotina. Na Fadilovoj zemlji su tri velika stećka. „To je muzej na otvorenom“, kaže .

Treba govoriti istinu

Ranka Mrkaja aus Pazaric stehet vor seinen Flieder

Ranka Mrkaja pored svog jorgovana

Ranka Mrkaja ima sina i kćerku i muža koji radi u Libiji. „Nismo htjeli da idemo sa svoga imanja. Ovo je sve što smo stekli u životu. Svako je osjetio rat, ali mi smo dobro prošli, zahvaljujući komšijama, i Bošnjacima i Srbima. Jeste moj muž bio zatvoren u silosu u Tarčinu šest mjeseci, ali kaže da ga niko nije taknuo. Treba govoriti istinu“, kaže Ranka i dodaje da je njen najveći problem to što joj djeca nemaju posla. Nataša, njena kćerka, završila je srednju mašinsku školu u Hadžićima, 1997. godine i nikada nije našla zaposlenje, ali ima zanimljivu i tešku priču iz srednje škole. „Sjedila sam u istoj klupi sa djevojčicom iz Srebrenice, koja se zvala Enisa Bajramović. Njoj su u Srebrenici ubijena tri brata i otac i mnogo šire porodice. Očekivala sam, kao Srpkinja, da ona prema meni pokaže neku vrstu revolta, ali ona to nikada nije uradila. Niti mi je bilo kada i bilo šta predbacila. Družile smo se i bilo mi je drago što u meni ne vidi krivca za svoju tugu i nesreću. Nikada nismo pričale o ratu“, kaže Nataša. „Kako ti to objašnjavaš?“ „Shvatila sam da je Enisa osoba čiste duše i da nema nikakvog otrova u njoj. Ona je osjetila da ne može kroz te strašne smrti u svojoj porodici, kriviti mene, svoju vršnjakinju i ja sam joj beskrajno zahvalna na tome“, kaže ova djevojka.

Pazarić – spoj tradicije i moderne tehnologije

RERTC Training Center in pazaric

RERTC Trening Centar u Pazariću

Ovdje priči nije kraj. Taman kad sam pomislila da je Pazarić kao stvoren samo za turizam, na putu prema željezničkoj stanici, otkrivam RERTC Trening Centar. Lijepa je to kuća, sa njegovanom tratinom i nekim zanimljivim poligonima o kojima ne znam ništa. Duško Danilović i Lena Bratić (jesmo li pomenuli već jednog Bratića?), za razliku od Šerifa Mešanovića, ostvarili su svoj san. Prije sedam godina počeli su da ostvaruju svoju ideju o regionalnom trening centru za energetsku efikasnost. Molim Lenu da mi malo pojasni o kakvim se tehnologijama radi. „Ovo je regionalni trening centar za obnovljive izvore energije i energetsku efikasnost za zemlje jugoistočne Evrope. Projekat koji sada radimo sa danskom vladom, zapravo njihovim Ministarstvom vanjskih poslova, pomoći će nam da instaliramo različite tehnologije koje pomažu u korištenju obnovljivih izvora energije“, kaže Lena i dodaje da su to sve one energije koje možemo kreirati od resursa koje već posjedujemo i sve ono što nas čini nezavisnim u energetskom smislu, bilo da smo neovisni kao individua ili kao lokalna zajednica.

Naprimjer, sarajevski vodovod ima gubitke od 65 odsto, zbog zastarjelih cijevi. Mnogi koji upravljaju vodovodima u jugoistočnoj Evropi, uopšte ne znaju kako se otkriva puknuće u cjevovodu. Tu su zatim geo-termalne pumpe, solarni sistemi i sistemi za pokretanje vjetrom. Eto, kako je zanimljiva današnja BiH. Počnete sa željezničkom stanicom iz Austro-Ugarskog perioda, a završite sa visokim tehnologijama. U malom Pazariću, ispod Bjelašnice, gdje ljudi u sjeni jorgovana sanjaju svoje snove.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić