1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Partizan na Trgu đenerala Draže Mihailovića

Idriz Hujdurović 16. maja slavi 90. rođendan, a kao učesnik NOB-a prethodno će obilježiti Dan pobjede nad fašizmom. Partizan koji je tri godine proveo na Golom otoku, danas živi na Trgu đenerala Draže Mihailovića.

Čuveni ilustrator i dizajner Mirko Ilić svojevremeno je izjavio na nikada neće doći u rodnu Bijeljinu dok je u njoj Trg Draže Mihailovića. S druge strane, nakon izgnanstva iz Bijeljine, Idriz Hujdurović se vratio u svoju Semberiju. Vratio se upravo u kuću na đeneralovom trgu, u narodu poznatom kao Ledinci, koji se do rata u BiH, zvanično zvao Trg žrtava fašizma. Na Ledincima je danas spomen česma sa novim nazivom trga, ali i bista narodnog heroja Veselina Gavrića, ubijenog nakon mučenja od strane četnika, februara 1942.

Činiti dobra djela i pomagati ljudima u nevolji

„Moj vjeroučitelj Ali-efendija Aliefendić i moj otac Mustafa učili su me da smo svi potekli od jednog Boga. Da smo svi braća i sestre po vjeri u jednog Boga. Učili su me da se čine dobra djela i pomaže ljudima u nevolji. Zato sam sa 18 godina 1943. i otišao u partizane, zato sam sve izdržao u životu, pa i ovaj zadnji rat. Stariji sin i supruga umrli su dok smo bili u izgnanstvu. Nakon svega sam se vratio u rodni kraj jer sam se rodio sa pravoslavcima i s njima ću i umrijeti,“ priča za Deutsche Welle bijeljinska legenda Idriz Hujdurović.

Hujdurovićeva kuća na Ledincima

Hujdurovićeva kuća na Ledincima

Ovaj dugogodišnji predratni direktor Građevinskog preduzeća „Rad“ Bijeljina, koje je zapošljavalo 1.500 radnika, kaže da nikad nije previše mario za politiku nego za privredu i razvoj, za slogu među ljudima. Tako i danas, sa svojim bratom Mehom (92), čuvenim agronomom i selektorom „bijeljinskog kupusa“, traži rješenja za bosanskohercegovačku krizu. Pisma sa prijedlozima upućuju na adrese nadležnih ustanova i institucija. No, čini se da za to niko ne mari.

„Ne možemo ovako podijeljeni ništa učiniti. Evo, da ne spominjem „bratstvo i jedinstvo“, ali osnove antifašizma su ljubav prema ljudima i zajedništvo. To je ono što je na drugoj strani od isključivosti, straha od drugog pa, ako hoćete, i mržnje,“ kaže Hujdurović. Dodaje da je na liniji zajedništva među ljudima i narodima bio i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je tri godine proveo na Golom otoku.

Skrivali ljude od deportacija u Jasenovac

Priču nastavlja sjećanjem na svoje roditelje Hatidžu i Mustafu i vrijeme Drugog svjetskog rata. „Majka je bila tiha, pobožna, a naš otac je bio poljoprivrednik i od zemlje su podigli četiri sina i tri kćerke. U Semberiji su oca svi zvali Mujo. U Prvom svjetskom ratu bio je u zatvoru kao dezerter jer nije htio u rat na strani Austro-Ugarske. Između dva svjetska rata bio je član Demokratske stranke i dobar prijatelj sa Vojislavom Đedom Kecmanovićem, koji je 1943. izabran za predsjednika ZAVNOBIH-a. Na našem imanju Kabakalma, koje je još u životu na periferiji Bijeljine, otac je sa nama djecom iskopao skloništa i tu smo spasili mnoge ljude, cijele porodice od deportacije u Jasenovac,“ kaže Hujdurović.

Mujo Hujdurović bio je jedan od 73 muslimanska uglednika, potpisnika bijeljinske rezolucije pod nazivom „Riječ“, kojom se od vlasti NDH tražila zaštita za sve ljude bez obzira na „naciju i vjeru“. Rezoluciju je Paveliću u Zagreb odnio upravo Ali-efendija Aliefendić, imam i matičar.

Đeneralov trg umjesto Trga žrtava fašizma

Đeneralov trg umjesto Trga žrtava fašizma

„Mislim da su se progoni od tada smanjili, ali prestali nisu. Možda je ta rezolucija i pomogla da četnici, kasnije u tom ratu, nisu napravili skoro nikavog zla u Bijeljini. Međutim, kada su ustaše saznale da skrivamo ljude na našem imanju, mene i oca su zatvorili u zatvor u Brčkom. Ja sam nekako ugrabio priliku da pobjegnem, ali oca od tada više nisam vidio. Pričali su mi da su ga ustaše ubile na mostu u Brčkom, a tijelo bacili u Savu. Do tada sam bio ilegalac, a tada sam otišao u partizane. Očevo tijelo nikada nismo pronašli, ali smo u mezarju Lipić u Bijeljini kasnije podigli spomen-obilježje Muji Hujduroviću,“ priča Idriz.

Dan pobjede nad fašizmom

Prisjeća se slavlja u Beogradu, nakon pobjede nad fašizmom, kada je bio jedan od oficira, organizatora te proslave. „Kad je Hitler kapitulirao, u Beogradu se proslavljalo 15. maja 1945., a ja sam bio određen da učestvujem u izgradnji svečane bine (pozornice, op.a.) koja je bila dugačka od hotela Balkan do hotela Moskva. Cijelu noć smo bili dežurni, ali nismo išli na odmor jer smo htjeli gledati paradu i rijeku ljudi koja je cijeli dan išla cijelom širinom Terazija. Na bini je bilo cijelo rukovodstvo na čelu sa Titom, a kasnije smo se svi uhvatili u Kozaračko kolo,“ prisjeća se naš sagovornik vremena nakon pobjede nad fašizmom.

Međutim, nije svjetlom obasjano sjećanje na posljednji rat na prostoru bivše Jugoslavije, koji je u BiH, veli Hujdurović, bio najsuroviji. Srušen je berlinski zid, nije bilo više željezne zavjese, a komunizam je izgubio bitku na svjetskoj društvenoj sceni. „Ni danas ne razumijem blokove i sukobe među narodima. Takvi smo mi, Mujina djeca. Što se rata u BiH tiče, moram reći da su tu stvari jasne. Gledajući šta su dogovarali Tuđman i Milošević, to je ipak bio rat, agresija na Bosnu i Hercegovinu, da je podjele. Sve došlo od strane „vrhova“, a narodi su uvučeni u bratoubilački rat. To je kasnije strahom i mržnjom pretvoreno u ono što se dogodilo,“ priča Hujdurović.

Renovira se kuća u ulici Meše Selimovića koju je Hujdurović tek nedavno vratio u posjed

Renovira se kuća u ulici Meše Selimovića koju je Hujdurović tek nedavno vratio u posjed

Dobro u vremenu zla

Idriz ističe da je na početku rata u BiH, odlučio da ostane u Bijeljini, vjerujući da se neće dogoditi veliko zlo. Nije se plašio jer je još uvijek vjerovao u dobrotu semberskog čovjeka. „Na žalost, neki drugi nisu tako mislili. I pored svih naših dobrih djela koja smo učinili u prošlosti, ja sam hapšen i istjerani smo iz kuće. Optužen sam da sam član SDA i da sam ubijao Srbe. To je čista besmislica, jer mi Hujdurovići nikada nismo pripadali nacionalnim opcijama. Hapsio me Drago Vuković, tada šef specijalne policije, kasnije savjetnik političara, a sada profesor. Uzeo mi je dokumenta i nikada ih nije vratio. Na optužbe sam mu odgovorio da on očito nije odavde i da ne zna ko sam ja. Bio sam toliko ljut da sam razdrljio košulju i rekao mu da me ubije. Našao se u čudu, a kasnije je sve saznao o meni i već na sljedećem saslušanju drugačije se ponašao. Spasili su me tada Jovo Vojnović i Dragan Mićić. Bezbeli su mu oni sve rekli,“ priča Idriz.

U drugoj polovini 1994. godine sa suprugom je izašao iz Bijeljine. Stanje progona, ponižavanja i ubijanja postalo je neizdrživo. Obreli su se u Beogradu, a Idriz ističe: „Došli smo kod doktora Nebojše Ivkovića. U jednom momentu on zove sina i kaže mu, vidiš li ovog čovjeka? On je sad u situaciji u kojoj smo mi Srbi bili 1941. godine. Njegov otac, sa svojim sinovima, je za tvog djeda, za našu familiju mnogo učinio.

I danas s bratom traži rješenja za bosanskohercegovačku krizu.

I danas s bratom traži rješenja za bosanskohercegovačku krizu.

Osjećaš li ti kakvu obavezu prema njemu danas? I onda je sve išlo brzo. Dobio sam neka dokumenta, osjećao se sigurno i planirao put dalje, u Evropu. Poslije 55 godina od činjenja nekog dobra, dobrim se vratilo. Na žalost, morali smo ubrzo preći u Mađarsku da sahranimo starijeg sina Mirzu. Žena nakon toga nije htjela nigdje ići jer je željela da bude sahranjena pored njega. Nakon njene smrti u januaru 2000. godine vratio sam se u Bijeljinu."

Uskoro na adresi u ulici Meše Selimovića

U rodnom gradu renovirao je staru kuću na Ledincima, gdje i danas živi. Porodičnu kuću je tek nedavno vratio u posjed nakon dugog sudskog procesa i velikih novčanih troškova. Tu kuću ovih dana renovira uz pomoć mlađeg sina koji živi u Austriji i Idriz će se uskoro u nju useliti.

„U Bijeljini se mora mijenjati politika odnosa prema čovjeku, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Neka se svi sjete kako smo nekada čuvali jedni druge. Nisu muslimani Bošnjaci zaslužili ovo što im se i danas dešava, a nisu ni svi ostali koji teško žive i obespravljeni su. Nije se trebalo mijenjati ime ovog trga. Nema to smisla. Ovaj trg je imao ime Trg žrtava fašizma, a svi se, zvanično, zaklinju u antifašizam,“ zaključuje Idriz i dodaje: „Kao partizan, kao privrednik, kao ekonomista, podsjećam da nema života bez napretka, bez rada. Ne treba samo konstatovati, treba činiti. Učinite ovo društvo boljim. Svjestan sam teške situacije, ali znam i da izlaza ima. U životu sam naučio da su zajedništvo i razumjevanje osnova antifašizma i napretka svakog naroda i cijelog čovječanstva.“

Preporuka redakcije