1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

PARIZ

Usljed velikih vrucina u avgustu metropole sjeverne hemisfere su se pretvorile u prave pecnice, na ulice je za vrijeme navece žege izlazio samo oni koje su na to prisiljavali svakodnevni poslovi. Tako je bilo i u Parizu. No, to ne znaci da je u gradu zamro i kulturni život.

Superbrzim vozom "Talis" od Kelna do Pariza se putuje svega cetiri sata. Kada sam na Sjevernoj željeznickoj stanici iz klimatizovanog vagona izašao na peron, zid tropske vrucine me je udario svom žestinom, no može biti da se radilo i o cuvenom "pariškom vazduhu" koji, ako je vjerovati brojnim putopiscima i vagabundima stoljecima opija svakoga ko dodje u Pariz. Metro nudi hladovinu, ali on je i svojevrsna pozornica na kojoj muziciraju ljudi najrazlicitijeg izgleda, boje kože i muzickih sklonosti.

Na bulevarima, koji svoj nastanak i grandioznost duguju prakticnoj potrebi da se buntovnim Parižanima oduzme mogucnost da grade barikade, manje je ljudi no obicno. Rijeke turista hodocaste mamutske gradevine - Trijumfalnu kapiju, Ajfelovu kulu i naravno - Luvr. U klimatizovanim izložbenim salama Luvra nalazi se skoro sve što je otisnuto na reprodukcijama u udžbenicima istorije umjetnosti od Tokija do Helsinkija.

Najcuvenije žensko lice svijeta, Mona Liza Leonarda da Vincija, stalno je opkoljeno turistima iz cijelog svijeta. Japanci su najuporniji u laktanju za najbolju poziciju - digitalne kamere, blicevi i grcevita borba za povoljnu perspektivu.

Fotografisanje je formalno zabranjeno, ali domacini zatvaraju oba oka, jer Pariz godišnje posjeti 13 miliona turista, koji za svoje pare žele ponijeti dokaz da su zaista bili tamo gdje im se osmjehuje Djokonda. Nema sumnje da je ova slika ima status višestoljetne pop-zvijezde, na cemu joj može pozavidjeti jedna druga cuvena umjetnina - Miloska Venera, starogrcki kip oko kojeg se nekoliko spratova niže takode roji šarena bulumenta nervoznih fotografa-amatera. No, ukoliko covjek odluci da ode nekoliko ulica dalje naci ce se pred zdanjem koje su Parižani jos za vrijeme gradnje ironicno nazvali gasometrom ili "teretnim brodom".

Najposjecenija arhitektonska atrakcija Pariza, Centar Pompidu, pokazuje da ovaj grad nikada nije imao problema sa futuristickim eksperimentima. Ogromna kocka od metala i stakla nastala je po principu transparentnosti. Svi elementi, koje su ranije epohe brižljivo skrivale iza fasade postali su dekorativni simboli arhitekture s druge polovine dvadesetog stoljeca. Ventilacione cijevi su plave, vodovodne cijevi zelene, elektricne instalacije žute, a transportni pravci, poput pokretnih stepenica - crveni.

1971 su tada mladani arhitekti, Italijan Renco Piano i Britanac Ricard Rodžer pobijedili na javnom konkursu, na koji se prijavio 681 arhitekta iz cijelog svijeta. Tadašnji francuski predsjednik Žorž Pompidu je umro 1974 , ne docekavši dovršenje svog sna; Centar Pompidu je otvoren 1977.

Na trgu pred Centrom, na kojem se nalazi i fontana sa nadrealistickim figurama, opet su neizbježni ulicni muzicari. Ovaj put su to stariji Romi, gospodin sa violinom i gospoda sa harmonikom.

Ulaznice za muzeje su u odnosu na cijene pica u okolnim kafeima izuzetno povoljne. Visoka kultura u Parizu mora ostati dostupna svakome. U unutrašnjosti Centra, na 7500 kvadratnih metara smješten je i Nacionalni muzej moderne umjetnosti, najznacajnija i najveca zbirka umjetnosti dvadesetog stoljeca u Evropi.

Naravno, Pikaso, Kandinski, Maljevic, Šagal, Vorhol, sva imena bez kojih bi bila nezamisliva moderna likovna umjetnost, prisutni su sa tolikim brojem platana, da bismo samo na njih morali potrošiti nekoliko dana. Jedino ime koje u tom pocasnom društvu zvuci južnoslovenski jeste Dado Djuric.

No Centar Pompidu ne bi bio to što jeste, kada eksperimentalna umjetnost ne bi bila zastupljena. Na primjer akusticno-vizuelne instalacije. Sonijev televizor, na ekranu usta koja ispuštraju krik. Djelo se zove "A scream for a Liberation", nastalo je 1995 a potpisao ga je Zineb Sedira.

Nešto dalje iza teške zavjese je potpuni mrak. Posjetioci oklijevajuci ulaze, oci im se privikavaju na tamu. Prostorija je slicna kino sali, sa stolicama. Francuz Fransoa Difren, koji je umro 1982, stvorio je 1952 ovo "Kino bez bioskopskog platna" . Dematerjalizacija umjetnickog djela u korist akusticnog iskustva - tako je umjetnik obrazložio svoju motivaciju. Može se reci da je to jedino djelo iz Centra koje se može radijski emitovati.

Napuštajuci Centar, covjek polako shvata da bi za to što Pariz nudi, ljubitelju umjetnosti terebalo dva života.

No, francuska metropola je i napolju, u vrelom ljetu, još uvijek to što je bila i prvom polovinom dvadesetog stoljeca, kada je Hemingvej taj grad nazvao "pokretni praznik". Lijevo i desno od mosta Pont-Neuf - u prevodu "Novi most" mada se radi o najstarijem ocuvanom pariškom mostu - proteže se gradska plaža. Ljudi se sunacaju na pijesku pod palmama. Jedna Francuskinja nam objašnjava da je Gradska uprava vec petu godinu obezbjedjuje pijesak, palme i infrastrukturu. Kada grad vec nema mora onda mora imati plažu sa pogledom na Notr Dam. Navece se pod pariškim mostovima održavaju spontani koncerti. Kreolski ritmovi, nocni Rio u Parizu. Šef gradske brigade obezbjedjenja je simpaticni Francuz dalekoistocnih crta lica. Njegova smjena pocinje navece i završava se u zoru i nema vecih problema, kaže on, ljudi se dobro zabavljaju.

Pred cuvenom crkvom Notr Dam, koju je Viktor Igo izabrao za mizanscenu svog romana "Zvonar Bogorodicne crkve", nema Kvazimoda i Esmeralde. Ali oko ponoci je plato pod ogromnom rozetom crkve, mjesto za ulicne koncerte.

Engleski i americki hitovi u srcu Pariza. Gitarista i pjevac koji sa puno uspjeha zabavlja medjunarodnu mladu publiku jeste Jama. On je u Pariz došao iz Vijetnama, tu je vec 11 godina, zivi u Devtnaestom arondismanu i nocni nastupi pred Crkvom su mu hobi, uglavnom svira po restoranima i tako zaraduje za život. Vijetnamac sa šarmom Elvisa Prislija - i to je Pariz.

Nekoliko stotina metara dalje pocinje Latinski kvart, studentska cetvrt, kojoj je pecat utisnuo cuveni univerzitet Sorbona. Ulice su porepune restorancica, kafea, u podnožju kuce u kojoj je umro pjesnik Verlen nalazi se restoran "Verlenova kuca". Pariz je svjestan svoje prošlosti ali se uvijek odlucuje za ljepotu sadašnjeg trenutka. Tako je i u jevrejskoj i u arapskoj cetvrti, gdje se orijentalni mirisi i zvuci prirodno uklapaju u gradski mozaik. Ovdje je mješavina kultura svakodnevnica a ne politicki program.

Koncentracija slavnih ljudi koji su živeli u Parizu najbolje se može vidjeti na gradskim grobljima. Parcele na kojima su sahranjeni Edit Pjaf i Džim Morison, Sartr, Beket ili Vajld, filmske, literarne, i druge velicine postale su cilj izletnika koji na tim tihim mjestima mogu naci nešto hlada i mira. Na jednom groblju na Monmartru, nedaleko od cuvenog Pigala i legendarnog nocnog okupljališta "Mulen Ruža", na zabacenoj parceli je 1855 sahranjen Hajnrih Hajne.

Njemacki pjesnik je, da podsjetimo, napisao stihove koji se u Bosni pjevaju kao tradicionalna sevdalinka: "Kraj tanana šadrvana, gdje žubori voda živa...". Na grobu su urezani stihovi iz njegove pjesme "Wo?" (Gdje?) - jedine njemacke rijeci koje sam procitao u Parizu. Pjesnik se za života upitao gdje ce umoran od lutanja naci posljednje pocivalište:

Wo wird einst des Wandermüden/ Letzte Ruhestätte sein?
Unter Palmen in dem Süden?/ Unter Linden an dem Rhein?

Kada covjek napusti grad koji je i konacni odgovor na Hajneovo pitanje, ponese sa sobom utisak da Pariz ne može ni sa cim uporedjivati, osim možda sa Parizom iz nekih drugih vremena.




  • Datum 01.09.2003
  • Autor Dragoslav Dedovic
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AVrU
  • Datum 01.09.2003
  • Autor Dragoslav Dedovic
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AVrU