1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Parada homoseksualaca u Berlinu

Nekada su nastavnici gubili posao u školi, zbog homoseksualnosti. Krajem sedamdesetih je Berlin počeo realizovati manifestaciju za više prava homoseksualaca i lezbejki. Ove godine se očekuje pola miliona posjetilaca.

Homoseksualci na jednoj od gay-parada u Njemačkoj

Homoseksualci na jednoj od gay-parada u Njemačkoj

Na prvom „Christopher Street Day“ nije se moglo mnogo toga vidjeti. Jedan autobus, jedan zvučnik i par nervoznih pristaša i aktivista pokreta. Jedan od njih je i Bernd Gaiser: „Tada je postojala mogućnost da se niko i ne pojavi. S tim smo moralo računati. Međutim, uz mnogo truda i napora, ali sa zadovoljstvom smo organizovali manifestaciju na kojoj se okupilo 450 ljudi. Ponosni smo na to.“

Kolona učesnika neiobične manifestacije protezala se ulicama Berlina. Preko 300 homoseksualaca i lezbejki plesalo je na jednom od najluksuznijih trgova Berlina. Oni su pokazali i poručili da su “nešto drugo“. Pritom su iskazali mnogo životne radosti i ljubavi prema drugima, pa se skepsa kod građana Berlina ubrzo pretvorila u prigodnu zabavu.“

„Bio je to jedan lijep osjećaj solidarnosti i snage. Kao prvo htjeli smo pokazati da se ne osjećamo kao žrtve, nego da smo spremni i da se branimo. Bio je to početak naše borbe za više prava u društvu. Izašli smo u javnost i kazali: “Evo, mi smo te pederske svinje“ kako su nas pogrdno nazivali. Pa,šta? Pogledajte nas u oči“.

Biti homoseksualaca je bilo kažnjivo djelo

Christopher Street Day in Berlin

Učesnici prošlogodišnjeg „Christopher Street Day“ u Berlinu

Prva demonstracija homoseksualaca i lezbjeki održana je 1973. godine u Berlinu. Učitelj po zanimanju Detlef Muke tada se nalazio u grupi pedagoga koji su protestovali što je homoseksualac mogao zbog toga biti izbačen s posla.

„Tada nismo imali hrabrosti da se javno pokažemo, nego smo na glavu kao pripadniic Ku-Klux-Klana nabili kapuljače, na kojima je samo pisalo-učitelj. Bilo nas je 15 kolega, koji smo time dali signal da nas ima i takvih. Ali, nismo imali hrabrosti da se pokažemo javno, strahujući, da ne budemo otpušteni sa posla“.

Šest godina kasnije klima se u društvu donekle promijenila. 70-tih godina, pojavljivalo se sve više homoseksualaca i lezbejki, spremnih da to i jasno priznaju. Istovremeno se njihov pokret u SAD snažnije afirmisao. Prominentne ličnosti poput režisera Rosa von Praunheima svojim ekcentričnim nastupima provocirale su javnost.

Jedna policijska racija 1969. godineu njujorsškom baru Stonewall, gdje su se oni okupljali, pretvorila se spontano u ulici Christopher u otpor i proteste. 1979. godine na desetgodišnjicu njujorškog otpora u Berlinu su aktivisti poput Bernd Gajzera odlučili organizovazi CSD.

„Naš san bio je da se organizuju masovne demonstracije kakve su bile one u Americi sedamdesetih godina.Tada je stotine hiljada ljudi izašlo na ulice Njujorka, Vašingtona i San Franciska“. Posljenjih godina je u Berlinu sudjelovalo oko pola miliona ljudi, što aktivista pokreta, što gledalaca i znatiželjnika. Političari iz redova svih njemačkih partija odaslali su poruke povodom CSD. Tako je Berlin svojom otvorenosti, kreativnošću i slobodi izraza postao primjer. Posebno nakon što se gradonačelnik Klaus Voverajt, koji je trenutno na vlasti, izjasnio kako je i sam homoseksualac.

„U poređenju sa drugim zemljama, u Berlinu se o pitanju homoseksualnosti može otvoreno govoriti. Ali, ne smijemo

zaboraviti da se još moramo boriti za naša prava“ U međuvremenu aktivisti prigovaraju da je CSD postao nepolitičan, čisto kao „party“ ili ugodan provod.