Otupjela gomila

Uljuljkali smo se u bezbjednosti, u najmanju ruku u zapadnom dijelu svijeta. Iz pepela oba svjetska rata nikle su institucije čiji je smisao bio da predstavljaju bedem pred novim slomom civilizacije. Površni posmatrač je imao utisak da se nakon pada komunizma i evropski istok oporavlja. Demokratija, ljudska prava, podjela vlasti, sekularna država, sloboda medija, Evropska unija, prvo Liga naroda, a poslije Ujedinjene nacije.

Tržišta umjesto vrijednosti

Danas se sva ta dostignuća svojim ponašanjem potkopavaju populisti i mase koje ih slijede. U Americi se Tramp ruga sudijama i medijima, važnim stubovima slobodarskog poretka. Ponegdje su u Evropi desničarski populisti i na vlasti, pa pretumbavaju društva i političke sisteme svojih zemalja sve dok ne počnu da liče na njihove antiprosvjetiteljske, autoritarne face. Drugi vrebaju svoju priliku čeznući za vlašću da bi činili isto to. Oni tolerišu i podstiču antisemitizam, netrpeljivost prema strancima, nostalgiju krvi i tla.

Mada je vladalo uvjerenje da je EU zajednica vrijednosti, sada se pokazuje da je oportunistički Istok želio samo privredni oporavak i rast. Čak ni zapadne zemlje nisu neizostavno mislile na vrijednosti već na tržišta. Trenutno desolidarisanje istočnih zemalja ali i duga, udobna pasivnost sjevernih zemalja prema Italiji i Grčkoj kada se radi o izbjeglicama govore za sebe.

Rumunija je primjer

Jedna periferna zemlja, nekima nepoznata, a za druge meta negativnih klišea, u toj situaciji postaje mali svijetao primjer. Rumunija nas uči da može bolje. Stotine hiljada ljudi su izlazile na ulicu iz noći u noć demonstrirajući protiv korumpirane politike vlade. Ona je mislila da je potkupila stanovništvo povećanjem penzija i plata. Narod je bio drugog mišljenja.

Masa je noslila plakate sa napisima: „U pravnoj državi lopovi su u zatvoru“, „Mi hoćemo pravdu, a vi korupciju. Ništa nam nije zajedničko“, ili „Ništa vam ne opraštamo“. Isto tako, iz samog građanskog društva nastao je pokret poštenih građana koji je na parlamentarnim izborima osvojio čak osam odsto glasova. Megalomanski nacionalizam, poput onog u Mađarskoj, Poljskoj ili Rusiji, skoro da ne igra više nikakvu ulogu u Rumuniji. Ova zemlja je dakle primjer kako stvari mogu i drukčije da se odvijaju.

Kiseonik mržnje

Na Zapadu mi nedostaju stotine hiljada, pa i milioni prosvijećenih ljudi koji bi izašli na ulice i trgove i svakodnevno nedjeljama demonstrirali protiv brutalizacije i opasnosti koja dolazi sa krajnje desnice. Nedostaje mi takvo duboko ogorčenje koje bi ljude pokrenulo na djelovanje i za aktivno zalaganje za druge ljude. Za svoje sugrađane, a time i za sebe. Naime, kad populisti obave posao sa drugima, doći će red i na tebe. Oni nemaju kočnica, a rulja i očekuje da ih nemaju. I moraju stalno snabdijevati tupu masu novim opasnostima i novim metama za mržnju. Kad počne da oklijeva populista je gotov. Poput požara, populizam ima potrebu za kiseonikom mržnje da bi se raširio. Najpre je to mržnja prema Arapima, pa prema Jevrejima, homoseksualcima, neprilagođenima, a poslije i mržnja prema tebi.

Umjesto da formiramo prosvijećenu masu i izvršimo pritisak mi teško dišemo nad našim bogato postavljenim trpezama, pomalo negodujemo i žestimo se i naposlijetku aktuelizujemo naš nalog na Fejsbuku.

Nema i otupjela gomila

Trebalo bi da budemo pred parlamentima svojih zemalja, na ulicama i trgovima. Trebalo bi da živimo po vrijednostima, a ne samo da o njima pričamo. Mi bismo trebali da stvorimo tu razliku. Kao što reče jedan poznati pisac – nema dobra, osim ako ga činiš. Postoje ljudi koji instinktivno osjećaju da moraju nešto da učine. Njihov unutrašnji kompas i samopoštovanje su još uvijek u dobrom stanju. Oni sa sebe stresaju svaku ukočenost kao medvjed poslije zimskog sna i putuju tamo gdje su drugima potrebni, da pomognu izbjeglicama. To je važno, ali suzbija samo simptome, ali ne i uzroke moralne krize naše epohe.

Mi smo nijema, otupjela gomila. Ni riba ni meso, ni rulja ni prosvijećeni građani. Čak više i ne razumijemo principe poput ljubavi prema bližnjem, altruizma ili solidarnosti a kamo li da živimo u skladu sa njima. Na kapiji pred carstvom bezbrižnog života ostavljamo naš razum i smisao za pravdu. A prije svega, odbacujemo našu neprikosnovenu volju da nešto promenimo. Sve dok ćutimo mi smo kompromitovani saučesnici. Dokle god ćutimo nismo dokazali da ne spadamo u rulju. Jer stajati po strani je takođe stav sa značenjem.