1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Oscar Niemeyer: "Život je dašak"

Važi za jednog od najznačajnijih arhitekata 20. stoljeća. Realizirao je nekoliko stotina projekata i sve do posljednjeg daha je Brazilac Oscar Niemeyer bio aktivan. Umro je u starosti od 104 godine u Riu de Janeiru.

Oscar Niemeyer

Oscar Niemeyer

Elegantni arhitektonski ansambl vladinih zgrada u Braziliji, sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku, projekti u Riu de Janeiru, São Paulu, Londonu, Parizu i Berlinu - arhitektonska zdanja Oscara Niemeyera su poznata cijelom svijetu, možda čak poznatija od njega samog.

Radovi toga "arhitekta stoljeća" su podrobno dokumentirani. "Namjenska arhitektura smrdi", kazao je Niemeyer jednom prilikom za stručne novine. Njegovu arhitektonsku umjetnost čini respekt i ljubav prema prirodi.

Hotel Alvorada u Braziliji

Ostavio svoj arhitektonski pečat u Braziliji

Niemeyer važi kao posljednji veliki predstavnik Moderne arhitekture, čiji su utemeljitelji njegovi uzori - prije svih Le Corbusier, Mies van der Rohe i Alvar Aalto. Istovremeno Niemeyer vjerojatno važi i kao prvi veliki predstavnik postmodernizma. Jer njegov stil je nastao kao prosvjed protiv International Stylea (internacionalnog stila), kako je i sam napisao.

U već poznim godinama je i sam doživio kako njegove građevine utječu na svijet i njegove nasljednike. Dvoje njegovih najvažnijih nasljednika su Britanka Zaha Hadid, koja potječe iz Iraka, i Nizozemac Rem Koohaas. Oboje su, kao i sam Niemeyer, dobitnici renomirane Pritzker nagrade.

Katolički obilježeno djetinjstvo

Oscar de Almeida Soares je rođen 1907. u jednoj strogo katoličkoj obitelji u Riu de Janeiru. Ali, ni nedjeljna misa u u kući roditelja njegove majke, a ni katolička gimnazija ga nisu mogli prikovati uz religiju: "Ono što je za mene važno je eksplozija na početku (veliki prasak, op.a.): zvijezde i planeti, koji se stvaraju u beskonačnom prostoru, i mi, životinje i Zemlja, koji nastojimo opstati." To promatranje na stvari ga je pratilo cijeli život.

Rio de Janeiro

Rio de Janeiro

Poslije je uzeo njemačko prezime njegovih djeda i bake s očeve strane - kao što je njemački arhitekt Ludwig Mies dodao "van der Rohe" od svoje majke.

Rio, New York i Minas Gerais

Krajem 20-ih godina (u međuvremenu je bio oženjen i otac jedne kćerke) Niemeyer je studiorao arhitekturu. "Zato što volim crtanje", obrazložio je tada svoj izbor. Nakon završetka studija 1934. radio je u uredu Lúcia Coste, kasnijeg urbanista Brazilije. Obojica su se priključili arhitektima okupljenima oko Le Corbusiera, koji su 1936. projektirali zgradu ministarstva kulture u Riu. Švicarski arhitekt je imao veliki utjecaj na dvojicu mladih Brazilaca.

Od njega samo pet godina stariji Lúcio Costa je uočio Niemeyerov talent: nakon što Costa pobijedio na javnom natječaju za brazilski paviljon na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939., pozvao je drugoplasiranog Niemeyera da zajedno nanovo dizajniraju planirano zdanje. Kratko nakon toga je Niemeyeru prepustio nalog savezne države Minas Gerais: hotel u Ouro Pretou, središtu brazilskog baroka.

Tijekom realiziranja toga projekta je Niemeyer izgradio kontakte s političarima i od tada za njih realizirao daljnje velike projekte. Među tim političarima je bio i tadašnji gradonačelnik glavnog grada Belo Horizonte, Juscelino Kubitschek, koji je poslije kao predsjednik Brazila dao izgraditi Braziliju.

Dio zgrade sjedišta brazilske vlade u Braziliji

Dio zgrade sjedišta brazilske vlade u Braziliji

"Cijeli svemir je napravljen od zavoja"

Drukčije od romantičara organske arhitekture, Niemeyer tehniku smatra napretkom. Beton mu je tek i omogućio karakteristične zavoje s kojima je upotpunio Modernu arhitekturu i prosvjedovao protiv stroge okomitosti racionalizma: "Ne volim ravne uglove ili linije, oni su tvrdi i nepomični. Volim tekuće, senzibilne zavoje, koje pronalazim u brdima moje domovine, u zavojitim rijekama, u valovima oceana ili na tijelu voljene žene. Cijeli svemir je napravljen od zavoja - Einsteinov zakrivljeni univerzum."

Socijalnu arhitekturu, koja je poslije prakticirana prije svega u komunističkim zemljama pri gradnji radničkih stanova, Niemeyer je odbijao, iako je politički bio blizak ljevičarima.

Sjedište UN-a u New Yorku

Sjedište UN-a u New Yorku

"Pampulha" važi kao početak njegove arhitekture, po čemu je njegova prva stvaralačka faza i dobila ime, a po čemu je i Niemeyer postao poznato ime u svijetu. Uslijedili su daljnji važni projekti u inozemstvu, kao što je 1947. projektirano sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku.

1956. je uslijedio veliki proboj: Juscelino Kubitschek je angažirao Niemeyera da dizajnira zgrade novog glavnog grada Brazila - Brazilije; Lúcio Costa je preuzeo urbanističko planiranje. Nakon četiri godine rada pod pritiskom je u travnju 1960. svečano otvoren novi glavni grad Brazila s palačama, crkvama, fakultetima i stambenim blokovima, koje je dizajnirao Niemeyer. Brazilija je postala ne samo simbol modernog Brazila, već i cjelokupne moderne arhitekture - prvi grad koji je potpuno izgrađen prema principima modernističkog urbanističkog manifesta, takozvane Atenske povelje iz 1933. godine. Za Brazil je taj projekt izgradnje glavnog grada, pored usmjeravanja modernizmu, značio prije svega izgradnju jednog nacionalnog, kulturološkog identiteta. Niemeyer je bio i jeste dio toga projekta.

Gotovo nezaboravan: Oscar Niemeyer

Ni Niemeyerova pozicija u društvu, a ni njegova svjetska slava nisu mogli spriječiti njegov odlazak iz zemlje 1966. godine. Od 1964. je naime u Brazilu bila vojna diktatura, koju je Niemeyer bojkotirao, jer je od 40-ih godina bio član Komunističke partije Brazila. Svojim političkim stavovima je ostao vjeran, iako su mu donosili mnoge probleme. Jer kao komunist i dobar prijatelj Fidela Castra nije smio putovati u SAD. S vizom, za koju se osobno pobrinuo tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle, odselio je u Pariz.

Oscar Niemeyer 1967.

Oscar Niemeyer 1967.

Krajem 60-ih mu je ponovno dopušteno da radi u Brazilu. Ali njegove veze s inozemstvom su ostale jake: njegov posao ga je odveo u Alžir, Izrael, Italiju i Portugal. Prije svega je bio aktivan u Francuskoj, gdje je u Parizu izgradio Centralu Komunističke partije Francuske.

Početkom 80-ih, u svojim 70-im godinama starosti, konačno se vratio u svoju domovinu. Ali Niemeyer nije mirovao: njegov radni dan je počinjao rano i završavao kasno - čak i u dubokoj starosti, kad je prešao 100. godinu, preuzeo je projekte poput međunarodnog kulturnog centra Oscar Niemeyer u španjolskom Avilésu i arapsko-južnoameričku knjižnicu u Alžiru.

Centar Oscar Niemeyer u Avilesu - crtež

I u Avilesu dominiraju za Niemeyera karakteristični zavoji

"Kad umremo - nestanemo"

Niemeyerovo arhitektonsko naslijeđe, pored bezbrojnih članaka i knjiga, obuhvaća i više od 500 skica, od kojih je tek dobra polovica njih uopće realizirana.

Mrtav je samo onaj koji se zaboravlja - glasi jedan aforizam Immanuela Kanta. Ako je to doista tako, veliki brazilski arhitekt bi trebao još dosta dugo živjeti. Ali Niemeyer je u svome materijalističkom uvjerenju ipak bio bliži francuskom filozofu Jacquesu Lacanu, koji je kazao: kad umremo - nestanemo. Jer za Niemeyera je život uvijek bio samo jedan - dašak.

Autori: Carlos Albuquerque / Marina Martinović

Odgovorna urednica: Zorica Ilić