1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

“Oružani otpor protiv okupatora”

Tek što je stekla nezavisnost 1913, Albanija je ponovo podjeljena. Danas se čitav Prvi svjetski rat u toj zemlji predstavlja kao borba za slobodu i protiv „imperijalista i šovinističkih susjeda“.

U predvečerje Prvog svjetskog rata Albanija je proživljavala euforiju nezavisnosti od Otomanske imperije. Proglašenje samostalnosti desilo se 1912. godine, a onda i priznanje Londonskim ugovorom slijedeće godine. Uz tu euforiju išle su i posljedice krvavih balkanskih ratova. „Albanci su imali sreću jer je politički razvoj bio naklonjen samostalnoj Albaniji, ali i nesreću da cilj nije bio pripajanje svih oblasti u kojima većinski žive Albanci“, kaže za DW Mihael Šmit-Neke, njemački istoričar i albanolog. „Kompromis je bio uspostavljanje Albanije kao kneževine ‘uz priznanje šest velikih sila‘, ali u uskim granicama koje država i danas ima. Dalji kompromis je bio postavljanje njemačkog princa Vilhelma cu Vida (fotografija gore) kao albanskog kneza jer on svojim porijeklom, rođačkim vezama i konfesijom nije naišao na odbijanje nijedne strane.“

Zemlja „bačena vukovima“

Sarajevski atentat i izbijanje Velikog rata praktično su okončali takvu albansku nezavisnost i državnost. Njemački knez je 3. septembra 1914. napustio Albaniju. „Njegovim odlaskom Albanija je ponovo bila tamo gdje je bila prije Londonske konferencije – na međunarodno-pravnoj ničijoj zemlji“, komentariše Šmit-Neke. Albanija ubrzo postaje bojište političkih i vojnih interesa na kojem se sudaraju gotovo sve zemlje koje ulaze u rat – Srbija, Crna Gora, Grčka, Italija, Austrougarska, Francuska i Bugarska. Tako u albanskim udžbenicima stoji da je tajni Londonski sporazum iz 1915. donio „nebrojene patnje narodu Albanije“; podjela zemlje između Srbije, Crne Gore i Grčke pretvorila je Albaniju u „valutu za potkusurivanje imperijalističkih sila i šovinističkih susjeda“.

Preporuka redakcije

Atentat na Franca Ferdinanda u albanskim školama se pominje samo uzgredno kao djelo „srpskog nacionaliste“ Gavrila Principa koji je dao povod za Prvi svjetski rat. Ipak, kao uzrok za rat se navodi kriza kapitalizma i zaoštravanje odnosa imperijalističkih sila čiji se interesi sudaraju u pokušaju da se svijet drugačije podijeli. Iako se krivica za rat pripisuje i Centralnim silama, ni Antanta nije pošteđena: „Tajnim sporazumom 1915. imperijalističke sile Antante odlučile su da ukinu nezavisnost Albanije i da rasparčaju zemlju“, stoji u knjigama iz kojih uče učenici. Istoričari i stručna javnost u Tirani rado se vraćaju citatu britanske balkanologinje Idit Daram koja piše: „Novopečena država Albanija bačena je vukovima kako bi se spasle starije države.“

Wilhelm zu Wied mit Isa Boletini und Anderen in Albanien

Vilhelm cu Vid sa Isom Boletinijem u Albaniji

Opšte mjesto je i rečenica iz istorijskog udžbenika, gdje se kaže da je, nakon što se saznalo za tajni sporazum u Londonu, „oslobodilački pokret albanskog naroda protiv okupatorskih sila u cilju slobode i obezbjeđivanja nezavisnosti dobio na masovnosti“. Međutim, taj pokret nije baš lako smjestiti na ovu ili onu stranu, kaže istoričar Šmit-Neke. Nakon odlaska njemačkog kneza nastaje politički vakum u kojem „nema centralnog igrača koji bi održao Albaniju u komadu. Roman najpoznatijeg albanskog pisca Ismaila Kadarea ‘Naopaka godina', predstavlja čitav haos tragikomično. Ubrzo ni Albanci ni stranci ne mogu da u potpunosti shvate ko je sa kim u savezu i ko se za šta bori“, dodaje ovaj poznavalac albanske istorije.

Zločinci su uvijek drugi

Istoričar Škelzen Gaši analizirao je udžbenike istorije iz Albanije, Kosova i Srbije. Utvrdio je da tekstovi na albanskom uopšte ne oslikavaju iscjepkanost i različite političke pozicije u Albaniji onog vremena. Umjesto toga, govori se o homogenom nacionalnom pokretu sa jasnim ciljevima. Pisci albanskih i kosovskih udžbenika koriste opšta mjesta, pišu o oružanom otporu protiv okupatora. Taj otpor predvodio je Idriz Seferi, u bugarskoj zoni okupacije, odnosno Azem Bejta u Austrougarskoj zoni. Ali nigdje ni riječi o zajedničkim borbama Azema Bejte i lokalnih Srba protiv austrougarskih trupa. Istoričar Gaši je još primijetio da u istim udžbenicima nema ni riječi o albanskim zločinima nad Srbima. Zločinci su uvijek drugi, sopstveni narod je uvek stradalnik.

Ali koliko su događaji iz Prvog svjetskog rata i raniji, iz balkanskih ratova, mijenjali sliku Albanaca o susjednim narodima? „Dešavanja su svakako polarizovala ljude i dodatno pogoršala međusobne odnose, prije svega između Srba i Albanaca, kao i odnose sa Grcima“, priča Šmit-Neke. „Zvanična politika je okrenula leđa svebalkanskoj saradnji – iz koje je bila isključena Bugarska – i pod kraljem Zogom se potpuno vezala za Italiju. To je Albaniju još jednom stajalo nezavisnosti.“

Autor: Pandeli Pani / Nemanja Rujević

Odgovorna urednica: Belma Šestić