1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

„Omarska patnja" i nastavak etničkog čišćenja

Prijedorska udruženja koja okupljaju bošnjačke žrtve iz proteklog rata obilježavaju godišnjicu zatvaranja logora Omarska. Preživjeli, 22 godine kasnije, traže pravdu ali i pravo na dostojno obilježavanje godišnjice.

21 godina je od raspuštanja logora Omarska kod Prijedora, kroz čiji je sistem, zajedno sa ostalim logorima u blizini, prema podacima nevladinih udruženja, prošlo oko tri hiljade građana Prijedora nesrpske nacionalnosti u proteklom ratu.

Sudbin Musić

Sudbin Musić

Sve torture logora Omarska, Keraterm i Trnopolje prošao je Sudbin Musić iz prijedorskog sela Čarakovo koji se i danas sa jezom sjeća tih dana.

„U Prijedoru ste tri puta morali da budete srećni da preživite. Prvi put tokom etničkog čiščenja sela, zatim da preživite koncentracioni logor i nakon toga deportaciju u neke druge centre. Ja i moja porodica preživjeli smo masakr u mom selu, osim moga oca koji je streljan. Deportovani smo iz Trnopolja . Sa 18 godina imao sam 43 kilograma a visok sam 178 cm. Možete misliti na šta sam ličio i kako nam je bilo“, priča Musić.

Svakodnevno mučenje

Većina ljudi koji su preživjeli logore ostali su u inostranstvu i tamo nastavili život sa svojim porodicama. Neki od njih vrate se tokom ljetnih mjeseci na godišnji odmor ali i kako bi prisustvovali obilježavanju stradanja nesrpskog stanovništva. Jedan od njih je Midho Fazlić iz Holandije koji svake godine prisustvuje obilježavanju stradanja prijedorskih Bošnjaka. „Zajedno sa 70 komšija pokupili su nas i odvedeni smo u logor Keraterm gdje najvjerovanije nije bilo mjesta i onda su nas prebacili u Omarsku. Tu sam bio do zatvaranje odakle sam prebačen na Manjaču. Preživio sam sve moguće torture. U Omarskoj je svaki dan bilo mučenja, skoro svaki dan je oko 20-30 ljudi nestajalo. Iz „bijele kuće“ su svaki dan izbacivani leševi.“

Serben Kriegsgefangene Lager Prijedor Bosnien

Zatvorenici u prijedorskim logorima...

Fazlić je danas u Holandiji, prošao je i medicinsko liječenje zbog trauma koje je preživio. Oporavlja se i vjeruje da će odgovorni za zločine doći pred lice pravde. „Svaki dan kada smo tu odlazimo u Prijedor gdje susrećemo neke od tih stražara koji su bili u Omarskoj ili Keratermu, a koji hodaju po gradu. To je težak osjećaj i pitaš se ima li ikakvog zakona za te ljude.“

Vrijeme kada su ljudima činjene neljudske stvari

Područje nekadašnjeg logora Omarska danas je u vlasništu kompanije Arcerol Mital, koja se bavi preradom željezne rude. Svake godine bivši logoraši moraju tražiti posebno odobrenje od ove kompanije kako bi na nekoliko časova posjetili nekadašnje prostorije u kojima su bili zatvoreni. Među bivšim zatvorenicima bio je i Mirsad Duratović koji je imao samo 17 godina kada je odveden u logor Omarska. „Nakon zatvaranja logora Omarska prebačen sam na Manjaču a potom u Trnopolje. Logor Omarska treba da ostane svjedok jednog vremena kada su se ljudima činili neljudske stvari. To je dovoljno da se kaže."

Logor "Omarska" kao i ratni logori "Keraterm" i "Trnopolje", osnovani su odlukom kriznog štaba prijedorske opštine 26. maja 1992. godine, a prema nepotpunim podacima kroz njega je prošlo više od tri hiljade lica nesrpske nacionalnosti a oko 700 ih je ubijeno.

Koricanske Stijene - Gedenken an Mord an 200 Menschen Flash-Galerie

Mnogi su ubijeni na Korićanskim stijenama

Dio njih ubijen je na Korićanskim stijenama a dio je podlegao torturama u logoru. Porodice već godinama bezuspješno od opštinskih vlasti Prijedora traže dozvolu za izgradnju spomenika na mjestu logora Omarska.

Nastavlja se tiho etničko čišćenje

„Etničko čišćenje se nastavlja, vi nemate više u pojedinim mjesnim zajednicama sa pretežno bošnjačkim stanovništvom nijednog prvačića. Nema priznavanja statusa žrtve i bar da možemo obići ta mjesta gdje su ljudi izgubili najmilije. Mi obilježavamo 22 godine od početka raspuštanja najzoglasnijeg koncentracionog logora na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, gdje ništa ne svjedoči onom što se desilo 1992. godine. A to mjesto je danas u vlasništvu najvećeg svjetskog proizvođača željezne rude na svijetu“, zaključuje Musić.