1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Olimpijski plamen u Predsjedništvu BiH

Zašto bi onda ijedan đon-korleone dao ostavku? Zato što desetine hiljada njegovih glasača jede iz plastičnih kantica? Pa zato su sami krivi. Izabrali su da budu konstitutivni narod, a ne konstitutivna klasa.

Osmog februara 1984. na stadionu Koševo upaljena je olimpijska vatra. Dan ranije, trideset godina kasnije, nagorio je arhiv u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Tragovi paljevine na zgradi vide se golim okom sa terase ateljea Figure, u kojoj se pedesetak ljudi okupilo da obilježi tridesetogodišnjicu sarajevske Olimpijade.

Te ljude, mahom penzionere, povezuje zajedničko iskustvo rada na televiziji; svi su bili dio ekipe koja je pratila olimpijska takmičenja, ili su na neki drugi način bili uključeni u Igre, kao članovi olimpijskog tima, ili kao učesnici sleta na ceremoniji otvaranja.

Domaćin susreta zamislio je da veče počne snimkom prenosa te ceremonije. Ali malo ko je pratio projekciju na velikom platnu; ponos koji se ne gasi već trideset godina, zbog doprinosa nečem tako velikom i važnom, kao što su bile te Olimpijske igre, povukao se pred stidom što tog Sarajeva s projekcije više nema.

U ovom današnjem sanda dubravčić trči uz stepenice zgrade Kantona, s upaljačem u ruci, i pali zavjese u kancelarijama. A one stotine mladih i sretnih lica sa koševskog stadiona navuklo je fantomke i kapuljače za koreografsku tačku razbijanja automobila i bacanja kompjutera u olimpijski potok.

Šibicarevo novo ruho

To su naša djeca, kaže šef partije koja je naslijedila boju i nekretnine saveza komunista, zamijenivši petokraku za srp bez drške i čekića. To su djeca siromašnih radnika koji nemaju šta da jedu, poručuje šef druge partije, iz restorana na kuglagerima. To nisu naša deca, kaže šef treće, kod nas iver ne pada daleko od vlade. I svi oni, i četvrti, i peti, i šesti već kalkulišu kako da i ovaj bankrot razuma utrže na svoj predizborni konto, s borama između obrva, kao ss-munjama.

Ali nikome od tih olimpskih bogova ne pada na pamet da vrati čast svome imenu neopozivom ostavkom na sve funkcije u vlasti i stranci. Čemu sekiracija? Nisu gorile njihove vile i penthausi, gorio je arhiv države, kojoj sada brišu suze šibicarskim jagodicama.

Kao da te državne zgrade, kantoni, predsjedništva, opštine, parlamenti, imaju ikakve veze sa politikom. I kao da politika ima ikakve veze s interesima građana. Nego se sve svodi na mafijašku praksu koja stranku vidi kao familiju, a izbore kao rat za očuvanje ili proširenje feudalnog posjeda. Glasovi na izborima ne znače ispunjenje ionako praznih obećanja narodu, nego pristup novcu, budžetu i upravnim odborima. Cilj je u jednom mandatu zagrabiti što više, potkožiti se što jače, osigurati se što bolje. I osvojiti naredni, s istim programom. Hrvatskim, srpskim, bošnjačkim i kofol demokratskim.

U tim stranačkim piramidama moći nema komunizma, ni bratstva i jedinstva, ni olimpijskog važno je učestvovati. Ne dobijaju svi jednako; nego najbliža rodbina najviše, a najdalja ništa, osim bonova za narodne kuhinje.

Zašto bi onda ijedan đon-korleone dao ostavku? Zato što desetine hiljada njegovih glasača jede iz plastičnih kantica? Pa zato su sami krivi. Izabrali su da budu konstitutivni narod, a ne konstitutivna klasa. I da uče biologiju na vjeronauci.

Samo što ispitno pitanje na izborima nije više kako je nastao čovjek, nego do kad će ostajati majmun.

Hoće li se najzad iz pepela u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, kao feniks, roditi olimpijska stranka, ljudi poput ovih u čijim srcima i očima još sija olimpijski plamen, koja će imati skraćenicu OS, kao operativni sistem?

Otporan na virus privatizacije.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Svetozar Savić