1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Olimpijska iluzija

Na kraju najskupljih i najtoplijih Zimskih olimpijskih igara predsjednik Putin je bio vrlo zadovoljan: Rusija je pobrala najveći broj medalja. Ali igre su istovremeno bile i velika farsa, smatra Joscha Weber.

Bilanca Olimpijskih igara u Sočiju se može početi povlačiti tamo gdje njih zapravo nije ni bilo: u malom parku Pobjeda, dvanaest kilometara udaljenom od Olimpijskog parka. Tu, među gredicama s nasadama proljetnog cvijeća i klupa za odmor, nalazila se službena "zona za prosvjede". Tu su se mogli okupiti i protestirati svi oni koji su mislili da treba dići glas protiv kršenja ljudskih prava, protiv gigantizma u Sočiju ili protiv autokratskog domaćina Olimpijade, ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ali okupio se naravno nije gotovo nitko - u parku se moglo vidjeti samo nekoliko prolaznika i umirovljenika. No to i nije čudno: demonstracije su morale biti danima unaprijed najavljene i odobrene, prosvjedna zona je daleko od mjesta natjecanja a njen maksimalni kapacitet je oko 100 ljudi.

A kada je već riječ o farsi: po definiciji taj pojam označava "događaj ili čin koji se pretvara u svoju suprotnost; ruglo". U tom se smislu i neki sportski rezultati u Sočiju ne mogu uzeti za ozbiljno. Recimo, najbolja njemačka biatlonka Evi Sachenbacher-Stehle. Najprije je bila brza na snijegu, potom je doping-kontrola pokazala da je uzimala nedopuštena sredstva, navodno su se nalazila u nekoliko slatkiša koje je pojela. Dakle to ne možemo uzeti za ozbiljno. A onda i tvrdnja kako su krivi uvijek samo pojedinci koji koriste doping, dok je najveći broj sportaša "čist". Na kraju krajeva, kako tvrdi Međunarodni olimpijski odbor (MOO), velika većina kontrola uzoraka krvi je ipak negativna. Još jedna farsa.

Čiste igre? To je iluzija!

Jer, bez obzira radi li se o posebnim preparatima dizajniranim tako da izmaknu važećim metodama testiranja i kontrole, o vrlo malim dozama već poznatih sredstava ili o novim supstancama za doping, poput tzv. "Full Size MGF" ili plemenitog plina Xenona koji navodno koriste ruski natjecatelji - sve su to sredstva i metode koje kontrolori dopinga ne mogu otkriti.

"Ja nisam vjerovao da bi ljudi tu mogli lagati", gotovo naivno je izjavio Arne Ljungqvist. A upravo bi on trebao znati kakva je stvarna situacija: radi se na kraju krajeva o šefu medicinske komisije MOO-a. Za razliku od njega su stručnjaci za borbu protiv dopinga vrlo jasni. I do 60 posto svih sudionika Olimpijskih igara su dopingirani, izjavio je Perikles Simon, istraživač metoda dopinga. Po njegovim riječima samo "vrlo neoprezni atletičari" dozvoljavaju da ih se uhvati. Čiste igre? To je iluzija!

Deutsche Welle Nachrichten Sport Joscha Weber

Joscha Weber, urednik Sportske redakcije DW-a

A ni o pet poznatih slučajeva korištenja dopinga u Sočiju se ne može uzeti za ozbiljno. Danima se o tome ništa nije izvještavalo, onda se čuju neke glasine, i odmah o tome počnu svi pisati. Na brzinu se ispriča priča o "griješnici" Sachenbacher-Stehle, bez komentara se preuzimaju napomene kako su sigurno za sve krivi "energetski slatkiši" kineskog podrijetla, da bi se na kraju brzo preko svega prešlo riječima "a sada da se vratimo sportu...".

Sport odbacuje moralnu odgovornost

To znači da doping nema ništa sa sportom? Tu se radi o poziciji koju rado zastupa MOO, koji sve negativno što se događa oko sporta predstavlja kao da to sa samim sportskim natjecanjima nema veze. Uništeni okoliš, zatvoreni politički aktivisti, policijsko nasilje, homofobni zakoni, izrabljivani radnici na gradilištima koji još uvijek čekaju na svoje plaće, totalna kontrola Igara od strane ruske tajne službe - lista opravdanih kritika Olimpijskih igara u Sočiju je duga. Ali MOO je pred time zatvarao oči i poricao svoju nadležnost za sve ono što se događa, samo kako bi se ta velika sportska priredba mogla održati. Zaključak: onoga tko na igrama obrće milijarde, a istovremeno odbacuje svaku odgovornost za negativne aspekte, pa makar i moralnu, njega se - da, točno - ne može uzeti za ozbiljno.

Zašto međutim olimpijska iluzija ipak funkcionira? Vrlo jednostavno: roba koju MOO nudi je naprosto suviše dobra i suviše tražena, da bi ozbiljna kritika bila moguća. Emocionalne slike neočekivanih pobjednika, spektakularni skokovi natjecatelja u freestyle natjecanjima, uzbudljiva natjecanja u kojima odlučuju desetinke sekundi na pisti ili u ledenom kanalu, žestoki sudari hokejaša - igre u Sočiju su i ovaj put nudile ljubiteljima sporta napete momente borbe, radost trijumfa i očaj poraza.

Olimpijski gigantizam će ostati

Sve to Međunarodnom olimpijskom odboru daje sigurnost da će i buduće Igre naći svoje domaćine, pa makar i u onim netradicionalnim, ali bogatim regijama. Olimpijski gigantizam će nam dakle nažalost ostati i u budućnosti. Predsjednik MOO-a, Nijemac Thomas Bach, po završetku natjecanja je izjavio kako je Rusija organizirala "briljantne igre". Kada se gleda samo sportska strana tog natjecanja, onda je on u pravu. A sve ono drugo čini se da većinu ionako uopće ne zanima.

Autor: Joscha Weber

Odgovorna urednica: Zorica Ilić