1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Ograda ne brine imigrante u Srbiji

Planovi Budimpešte da podigne ogradu na granici sa Srbijom izazvali su ogorčenje. Ipak, izbjeglice su i dalje nepokolebljive u svojim namjerama da stignu u Evropsku uniju.

"Nema tog zida koji će nas zaustaviti na putu za bolji život. Prepješačili smo planine, preplovili more u čamcu na naduvavanje i vozili se ispod vagona kroz dvije zemlje. Ako Mađarska podigne ogradu iskopaćemo tunel i proći ispod nje", kaže Danijel, pripadnik avganistanske manjine u Iranu koji je 40 dana putovao do Srbije.

Dok se Mađarska sprema da izgradi ogradu visoku četiri metra i dugu 175 kilometara na granici sa Srbijom, Danijel i njegovi prijatelji čekaju blizu stare ciglane u predgrađu Subotice. Ciglana je blizu pruge, deponije i groblja i predstavlja posljednju stanicu za izbjeglice koje su se zaputile ka Mađarskoj. Danijel i njegovi saputnici poput hiljada drugih ljudi koji su pobjegli iz Avganistana, Pakistana, Irana i Sirije odmaraju u improvizovanom kampu.

Izbjeglice vade vodu iz bunara

Zadovoljni sa svim što mogu dobiti

Njihov novi "dom" je krug oko vatre, sa starim vojnim pokrivačima na kojima sjede i spavaju. Sve što imaju je nešto hrane i čiste odjeće koju su spakovali u torbe i objesili na grane drveća. Drva za vatru skupljaju oko ciglane. Vodu izvlače u kofama iz starog bunara. Nije čista, ali nemaju izbora – a njihove sadašnje neprijatnosti nisu ni blizu onome što su već preživjeli kod kuće.

"Teško je biti Avganistanac u Iranu. Ne možemo da dobijemo državljanstvo ni zaposlenje. Ako te uhvate na granici imaš dvije mogućnosti – da odeš u Siriju i da se boriš ili da te deportuju u Avganistan. Tako su natjerali mog druga da ide u rat", kaže Danijel.

Sljedeća stanica Mađarska

Danijel povremeno prevodi za svog prijatelja, 35-godišnjeg Afganistanca, koji je na ovo dugo putovanje poveo ženu i šestogodišnju ćerku. Pješačili su tri dana kroz planine, krijući se od iranskih snajpera, zatim ilegalno prešli tursku granicu prije nego što su zaplovili ka Atini. Kroz Grčku i Makedoniju su prošli vozom, krijući se na drvenim daskama ispod vagona. Makedonska policija ih je primijetila na granici, ali im dozvolila da pređu u Srbiju. Uočila ih je i srpska policija i takođe "savjetovala" da što prije odu u Mađarsku.

Danijela je iznenadila vijest da je Mađarska odlučila da podigne ogradu, ali on i njegov prijatelj ostaju optimistični. Dok se pozdravljamo sa njima, u kamp dolaze tri mlada Mađara, donose vodu i nešto hrane. Kažu da se protive najavljenom potezu Budimpešte, ali naglašavaju da mnogi mještani podržavaju mađarsku politiku. "Uplašeni su, žele da se ograda sagradi što prije. Ali nešto tako veliko ne može da se napravi za nekoliko dana, i još nisam vidio neke druge promjene na granici, na primjer više patrola," kaže Laslo koji nije želio da nam otkrije svoje puno ime.

Znak stop na granici

Kažu da ih neće zaustaviti ni zid

U Subotici migranata uglavnom nema na ulicama, ali se mala grupa njih okupila u parku. Oko petnaest mladića, svi iz sirijske prijestonice Damaska, sjede na zemlji. Gladni su i iscrpljeni, nakon 20 dana puta kroz Tursku, Grčku i Bugarsku. Namjeravaju da se dokopaju Njemačke i tamo zatraže azil.

"Rat u Siriji bjesni. Naše kuće su uništene, i nemamo ništa osim želje da potražimo bolji život. Ljudi poput nas, svi su oni napustili Siriju, ostali su samo borci. Tamo nema života", kaže jedan od njih.

Očajanje i smrt

Njegov prijatelj pokazuje sliku mrtve sestre na mobilnom telefonu. "Poslije napada, ostatak njegove porodice je pobjegao u Tursku", kaže prvi mladić.

Kažu da su mnogi na njihovom putu bili ljubazni prema njima, ali plaše se organizovanih grupa koje ih traže po šumama. I moraju da izađu na kraj sa policijom. "Kada smo stigli u Beograd otišli smo da se prijavimo u policijsku stanicu. Nisu nam dali nikakva dokumenta, ali su nam rekli da kupimo vozne karte za Suboticu. U vozu nam je prišao policajac i tražio pare. Pošto nismo imali svotu koju je on tražio natjerao nas je da siđemo na sljedećoj stanici. Nismo znali gdje smo i bili smo umorni. Spavali smo dva sata i onda pratili prugu do Subotice", kaže jedan Sirijac.

Sada čekaju noć da ilegalno pređu granicu. Ne brine ih ograda. Telefon zvoni i oni se brzo opraštaju od nas.

Multikulturalni život

Jezero Tresetište

Jezero Tresetište

Na glavnom subotičkom trgu ljudi sjede u kafićima i djeca se igraju oko fontane. Nema migranata u blizini. Jedan od Subotičana, po imenu Siniša, spreman je da govori za Dojče vele. "Migranti dolaze već pet ili šest godina, ali u posljednje vrijeme vidimo da ih je sve više. Subotica je grad različitih kultura i nacionalnosti. Ne smetaju nam migranti, ali nas brinu ljudi koji ih iskorišćavaju. Čuo sam priču o krijumčarima koji uzimaju novac da ih dovezu do Mađarske i onda ih ostave na naplatnoj rampi kod Novog Sada," kaže Siniša.

Sljedeća stanica je jezero Tresetište na manje od 100 metara od granice. Tu se okupljaju ribari – ali nema ni traga od imigranata. Jedan od čuvara kaže za Dojče vele da se izbjeglice obično kriju u šumama i pokušavaju da prijeđu granicu tokom noći. Na drugoj strani jezera dva ribara iz Rumunije koji su ovdje na odmoru kažu da su vidjeli nekoliko migranata u posljednjih nekoliko dana: "Jutros smo vidjeli dvije grupe sa malom djecom. Bili su veoma ljubazni i samo su pitali gdje je granica", kaže jedan od njih. "Isto je kao u Rumuniji. Preplavljeni smo imigrantima, ali ni kod nas ne ostaju dugo. Srbija i Rumunija su samo privremene stanice na putu prema Zapadu."

Preporuka redakcije