1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Odiseja njemačkim kolodvorima

Vozom prevesti biciklo iz sadašnje u bivšu prijestolnicu Njemačke pokazalo se kao nenadana avantura. Put obuhvatao deset sati, osam presjedanja i niz kulturoloških nesporazuma. Zašto jednostavno kada može i komplikovano?

Azra Avdagić sa biciklom u jednom od kupea njemačkog voza, na putu iz Berlina u Bonn.

Optimizam s početka puta brzo je nestao

Nedavno me put iz njemačkog gradića Bonna, gdje privremeno živim, odveo u prijestolnicu Njemačke - fascinantni i jedinstveni Berlin. Razlog putovanja bila je posjeta dragoj prijateljici Zari. Ona je inače porijeklom iz Armenije, a tamo se, nakon nekoliko mjeseci boravka u Njemačkoj, trebala i vratiti. Pozvala me je stoga da njen posljednji vikend u Berlinu provedemo skupa, a ja sam bez mnogo oklijevanja pristala, jer ko zna kad ćemo se ponovo vidjeti – Armenija i Bosna ipak nisu preko puta, a onda i sve te vize, tranzitne vize i ostale prepreke, znate već.

Nisam se pokajala, vikend sa Zarom prošao je u smijehu i dobrom raspoloženju, ali nažalost i u znaku pakovanja, te njenih priprema za predstojeći povratak kući. Ubrzo, ona se našla u dilemi šta učiniti sa biciklom, koje je kupila kada je tek stigla u Njemačku. Jasno da ga nije mogla nositi sa sobom u Armeniju. "Voljela bih ga nekome pokloniti", reče, "ali kome?"

Prijateljica Zara na biciklu, koje mi je kasnije poklonila.

Vozati se biciklom uz obalu Rajne zvučalo je primamljivo

Razmišljajući tako, sjetih se kako sam nakon dolaska u Bonn pomislila da je sigurno milina voziti se biciklom po lijepim šetalištima uz Rajnu, kojima taj grad obiluje. A mogla bih ići i na posao biciklom, prolazilo mi je kroz glavu - uštediti koji euro za kartu gradskog prevoza, možda na duže staze tako skupim i za neki par cipela više, primamljivo.

„Hej, pa daj ga meni“, spontano sam uzviknula, „ponijet ću ga sa sobom u Bonn“.

Fatalni poklon

Zara se naravno oduševila idejom i brzo me uvjerila kako neće biti nikakav problem biciklo vozom prevesti do Bonna, pa smo se već narednog dana uputile na glavnu željezničku stanicu Berlina– ja sa svojim prtljagom, u vidu manjeg koferčića i neke nezgrapne torbe, a Zara gurajući biciklo. U tim momentima mi nije ni padalo na pamet kako li ću ja da nosim sve te stvari kada ostanem sama. Na željezničkoj stanici sam kupila kartu, te od ljubazne uposlenice Deutsche Bahna dobila red vožnje do Bonna. Kratkim pogledom na plan ustanovila sam da do odredišta moram presjesti punih osam puta, no nisam se dalje zamarala tom činjenicom, pošto sam u mislima već bila kod predstojećeg oproštaja od Zare – znala sam da će biti suza, jednostavno nisam dobra u tim stvarima.

U vozu onda srceparajuća scena, suze su naprosto lile, dok smo se mi grlile i uvjeravale jedna drugu da ćemo se sigurno uskoro ponovo vidjeti, a do tada svakako i čuti – tu su Skype, facebook i ostala moderna sredstva komunikacije na daljinu. Naglo nas je prekinuo signal voza za polazak, Zara trčeći ka izlazu uzvikuje „Stanite, stanite, ja izlazim. Neću ja u Bonn!“, a ja joj mašem i kažem „Sutra, kada se budem ovim biciklom vozila do posla, mislit ću na tebe“. Tad još nisam ni slutila šta mi predstoji.

Srceparajući rastanak sa prijateljicom označio je i početak odiseje po njemačkim vozovima

Srceparajući rastanak sa prijateljicom označio je i početak odiseje po njemačkim vozovima

Brzo sam osušila suze, pa se konačno detaljnije pozabavila svojim planom vožnje. Bit će teško stići na sve vozove, već tada sam pomislila u sebi, primjećujući da za pojedina presjedanja imam svega nekoliko minuta vremena. A šta ako neki od vozova bude kasnio u dolasku? No brzo sam odbacila tu brigu. Ipak sam u Njemačkoj, a Nijemci su poznati po svojoj tačnosti i organizovanosti.

Tabla Deutsche Bahna na kojoj se najavljuje kašnjenje voza.

Poznata njemačka tačnost očigledno se ne odnosi na vozove

Ta iluzija mi se međutim razbila znatno brže nego što sam mogla i sanjati, jer svega nekoliko minuta kasnije voz je jednostavno stao negdje „u divljini“, a ljubazan glas iz zvučnika putnike je obavijestio kako postoje smetnje i kako će voz kasniti najmanje 20 minuta. 20 minuta?! Bacila sam novi pogled na red vožnje i ustanovila da ću time definitivno zakasniti već na slijedeću etapu moje pustolovine. Panika me hvata i već se u mislima vidim kako spavam na nekoj željezničkoj stanici okružena beskućnicima .

Srećom, ubrzo je stiglo i drugo obavještenje – za one koji će propustiti slijedeći voz, bit će obezbjeđen zamjenski (i to onaj njihov poznati, brzi), koji će stati na našoj stanici da pokupi putnike, iako to nije bilo predviđeno. Ah da, Nijemci ipak uvijek nađu rješenje. Ponovo sam se smirila i nastavila čitati nedavno započeti krimić, bestseler švedskog autora Stiega Larssona. Mora se priznati da čovjek zaista zna da plijeni pažnju, bila sam upravo stala na nekoj prekretnici cijele priče. Zaboravljam sve oko sebe.

Balkanska domišljatost naspram njemačke odgovornosti

Već na prvoj stanici upoznala sam ljubaznu njemačku porodicu, koja mi je pomogla sa prenošenjem bicikla i prtljaga iz jednog u drugi voz. Tad uviđam da ipak nije tako lako sama nositi sve te silne stvari. A zašto sam uopšte i morala prtiti prokleti kofer radi boravka od dva nepuna dana?! Zahvalila sam se i vrlo brzo ušla u priču sa porodicom. Tako sam saznala da su i oni bili na nekom izletu u Berlinu, a sada se vraćaju kući u Hannover. Hannover? E pa to je i jedna u nizu mojih stanica. Super, pomislila sam u sebi, možemo skupa do tamo.

No, do Hannovera je trebalo još tri puta presjesti. Razmišljajući tako, zapazila sam da brzi voz u kojem upravo sjedim ide direktno do Hannovera. Odlično! Neću onda ni izaći na predviđenom stajalištu, samo ću produžiti do Hannovera, kao da će neko provjeravati. Moja balkanska krv očigledno je proradila – zašto da komplikujem sebi život kada može i ovako ugodno. Napravila sam međutim jednu fatalnu grešku i iznijela svoju genijalnu ideju pred njemačkom porodicom, očekujući oduševljenje mojom domišljatošću. Dobila sam međutim samo blijede, da ne kažem šokirane, poglede. Vjerujem da zaprepaštenje ne bi moglo biti veće i da sam im priznala kako sam serijski ubica.

„Ne, ne možemo to uraditi. Predviđeno je samo jedno stajalište, kako vi to mislite?“ Ok, bila sam zaboravila na još jednu osobinu koja je vrlo karakteristična za Nijemce – striktno se pridržavaju apsolutno svih pravila. U biti je to pozitivna stvar, ali eto, kada sa sobom imate kofer i biciklo, a znate da vam predstoji još sedam presjedanja, može da bude i blago iritantna.

Drugi dio puta, od Hannovera do Bonna, možete pročitati na narednoj stranici: