1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Odbrana ili zločin?

Iako je 6. april zvanični početak rata u BiH, za Bijeljince je rat počeo 1. aprila 1992., ulaskom Arkanovaca u grad. I nakon 20 godina, za jedne je to Dan odbrane, a za druge generalna proba rata i zločin nad civilima.

default

Na mezarju civilnih žrtava rata u BiH

Svečanom akademijom, 31. marta uveče, Općinska boračka organizacija obilježila je Dan odbrane Bijeljine. Prisustvovali su općinski čelnici i gradski uglednici, a kako je rečeno, "na ovaj datum srpski narod Semberije organizovao se da bi se odbranio i spriječio novi Jasenovac i ozloglašenu 13. Handžar diviziju". U prva četiri dana aprila '92, Arkanovci i domaći pomagači ubili su najmanje stotinu civila, a prema podacima udruženja "Povratak", do '95 u ovom gradu ubijeno je najmanje 500 civila.

Ne mogu povratiti svoju djecu

"Niko mene ne dira, nit' ja koga nit' ko mene. Živim o sebi, pri sebi. Ja znam da povratiti moju djecu ne mogu. I čovjeka. A bilo je dobrijeh ljudi, pa mi je pomoglo. A ne bi bilo mnoge briga što sam ja danas gladna i što sam u hladnoj sobi bila cijelu zimu. Niko mi nije došao da upita kako si."

Erinnerung an die Anfänge des Krieges in Bosnien und Herzegowina

Živana Delić

Živana Delić, rođena Doknić, rodom je iz semberskog sela Čengić. U prostranoj porodičnoj kući u bijeljinskoj mahali Živana i Redžo lijepo su živjeli u mješovitom braku sa tri sina i dvije kćerke. Policajac Nebojša Narandžić 3. aprila '92 došao je po sinove Sulejmana, Berzada i Beriza. Redžo je rekao da i njega vodi. Živana ih više nije vidjela. Samo Sulejmanovi posmrtni ostaci su pronađeni i sahranjeni kako dolikuje. Ostali se vode kao nestali. Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji, a Živana se nada da će krivce stići kazna. "Samo mi je kasno sve. Mrtva glava ne govori i bolje mi je da ćutim. Ne da se ja nekoga bojim, ja se samo dragoga Allaha bojim i više nikog."

Erinnerung an die Anfänge des Krieges in Bosnien und Herzegowina

Mezari ubijenih Bisanovića i Damira Danovića

Generalna proba rata

Povodom "Dana odbrane", bijeljinska Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" oglasila se saopštenjem u kojem se kaže: "I pored propagandnih laži o navodnim borbama, nije ubijen niko u uniformi i s oružjem u ruci, niko takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, niko takav nije viđen na ulicama Bijeljine. Ko je počinio zločine, ko je kriv za stradanja civila? Zar su se takozvani "branioci Bijeljine" borili protiv žena i djece?"

Erinnerung an die Anfänge des Krieges in Bosnien und Herzegowina

Jusuf Trbić, novinar i publicist

Jusuf Trbić, predsjednik "Preporoda" i poznati novinar i publicista, dobro pamti kako ga je četnički vojvoda Mirko Blagojević, danas advokat, uhapsio i odveo u Krizni štab SDS-a. Tu je posljednji put vidio braću Belkić, Ibrahima (17) i Almira (16).

"Usput sam vidio mrtve ljude na ulicama, ispred kuće Redžepa Šabanovića. Bio sam prestravljen. Tamo u štabu, sve je bilo krvavo. Tada sam vidio šta rade, dovode ljude, premlaćuju. Koga god sam tamo vidio, nikad ga niko više nije vidio."

Trbić je teško premlaćen i pukim slučajem ostao je živ. Dugo se krio kod komšija Srba, a potom uspijeva pobjeći u Njemačku. Danas živi u Bijeljini, a o zločinima u ovom gradu objavio je dvije knjige. "Bijeljina je bila izabrana za generalnu probu iz jednostavnog razloga što tu nije bilo nikakve mogućnosti otpora, nikakve mogućnosti pobune. Bijeljina je u potpunom okruženju srpskih sela, na samoj granici sa Srbijom."

Zločin bez kazne

Početkom aprila '92 ubijeni su Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina i Mirsada, unuk Damir Danović (16), koji je bio kod nane u gostima, te Radmila Novaković, podstanarka kod Bišanovića. Psa rase "dalmatinac" Arkanovci su zaklali.

Erinnerung an die Anfänge des Krieges in Bosnien und Herzegowina

Mezari ubijenih Rame Avdića i Salke Nagralića

Sahranivši najmilije, Damirova majka Jasmina Danović, sa suprugom Jusufom odlazi u Njemačku. Poslije rata vraćaju se u Hadžiće, a 2000. u Bijeljinu. Kćerka Dijana ostaje da živi u Holandiji. Nakon smrti supruga i svekra, Jasmina živi sama. Veli da se vratila tamo gdje su njeni ukopani.

"Dobijam 150 maraka kao civilna žrtva rata. Navodno su htjeli da ga, da vade ih, pa da se to ispituje. Ne dolazi u obzir da se prenosi, nema od toga ništa. Gdje je ukopan, tu nek' leži i gotovo." Arkanovci Marko Pejić Ciganin, Vladimir Homa Rus, Nebojša Đorđević Šuca, Srđan Golubović Maks, te izvjesni Bojke i Bokser, iza sebe su ostavili krvavi trag. Ne zna se njihova sudbina, ali za zločine im nije suđeno.

Duhovna prostitucija

Lazar Manojlović, član Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH i dobitnik brojnih priznanja za svoj rad na zaštiti ljudskih prava, početkom aprila '92 bio je direktor Osnovne škole "Sveti Sava" u Bijeljini. Početkom rata u BiH smijenjen je sa mjesta direktora, a Za Deutsche Welle govori o tima danima.

Bijeljina Erinnerung an die Anfänge des Krieges

Lazar Manojlović

"Što smo dalje od toga, sve su laži veće i morbidnije. Slušam tog Blagojevića (vojvoda Mirko Blagojević, op.a.) i sve mislim kako je on za liječenje. To ja zovem duhovna prostitucija. Bio sam u centru događaja u Bijeljini i moram priznati da nisam vidio naoružanog muslimana, ali sam, dolazeći iz Velike Obarske, kod fabrike "Sava" vidio mnogo roditelja svojih učenika koji su se plašili srpske odmazde," kaže Manojlović. Podsjeća da je u tim danima ubijen njegov najbolji pomoćni radnik Maid Sinanović. "On je bio tako dobar čovjek, dobar radnik, a mene su optužili da sam držao neprijatelja. Neću govoriti ime, ali mi je jedan zaposleni u policiji tada rekao da se tri dana i tri noći voze leševi i bacaju u Savu i Drinu. Zašto se ne kaže istina pa da živimo zajedno?" svjedoči Manojlović.

Gubljenje glave zbog komšija

Idriz Hujdurović, jedan je od lidera povratka u Bijeljinu, ali još uvijek nije vratio svoju kuću. "Ja mislim da je sve ono događanje drugog aprila, i dan prije, bilo potpuno nepotrebno. Bijeljinci su uvijek bili u velikoj slozi. I nisam vidio potrebe za onakvim ponašanjem Arkanovih snaga koji su došli da oslobađaju Bijeljinu, ne znam od koga."

Sa svojih 88 godina života, Hujdurović dobro pamti Drugi svjetski rat u kojem je učestvovao na strani Titovih partizana. "Jedan od slučajeva gubljenja glave je moj otac Mujo Hujdurović, koji je ubijen od ustaša i Nijemaca, samo što je spašavao komšije pravoslavce i druge poštene ljude."

Autor: Emir Musli

Odg. ur. Belma Fazlagić-Šestić

Spisak od 40 ubijenih, objavljen u lokalnim "SIM" novinama:

Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi (1933) Komšiću pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).

Na spisku Kriznog štaba nisu:

Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića (vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu), Hajrudin Salihagić Hajrov (vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog), Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić (ubili ga vojnici u starim uniformama JNA), Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić (1940) i sinovi Sulejman (1958), jedini pronađen, Berzad (1961) i Beriz (1964), zatim Fadil Podrug, Mirsad Osmanović.... 21. aprila '92 iz bijeljinskog "Žitoprometa" odvedeni i ubijeni Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.

Ne zna se koliko je ubijeno Roma, a početkom aprila '92 godine u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Mersim Elmazi, Nedžbedin Ljatifi, Abdurahman, Bejtulah i Hamijeta Pajaziti, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Hajruš Ziberi, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku,

Refik Selimović Mačak (ubijen u aprilu), Ramo Avdić (ubijen 14. juna), Husein Ćurtić Hapaka i Ferid Zečević (u junu pretučeni i ubijeni u Batkoviću), Salko Kukić (ubijen u svom stanu 2. juna), Dževad Muslijević i njegov brat Sead, Dževad Alijević Truhlo (odveden 3. juna, tijelo pronađeno u Srbiji), u noći 21. avgusta odvedeni Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović (Ferhatbegović i Kastrati pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici, a Brkić se vodi kao nestao). U Janji tokom juna '92 ubijen Bego Bukvić, a tijelo tada nestalog Fadila Sinanovića nakon rata pronađeno na groblju u Sremskoj Mitrovici.

Samo u julu i avgustu '92 od torture i nedostatka lijekova umrlo je 17 logoraša u Batkoviću. Mrtve su iznosili pred hangare, među postrojene logoraše, a zatim ih negdje odnosili. Ni do danas se ne zna gdje su sahranjeni.